Piše: Dragoljub Pavićević
Anketa koju je objavio Rojters prošle nedjelje pokazala je da je broj anketiranih Britanaca koji su za izlazak iz Evropske unije veći od broja onih koji su za ostanak. Poslije 43 godine članstva! Britanija je članica Evropske ekonomske zajednice od 1973, ,,kada je nakon odlaska De Gola predsjednik Francuske bio Žorž Pompidu. Britanija je podnijela zahtjev za članstvo znatno ranije, ali je tadašnji predsjednik Francuske De Gol dva puta (1963. i 1967.) stavljao veto vjerujući kako će to biti “američki trojanski konj” u Evropi. Poslednje ispitivanje javnog mnjenja pokazuje da gotovo identičan broj glasača želi da ostane u Evropskoj uniji (41%), kao i onih koji žele izlazak iz EU (42 %).
Kameron je referendum o izlasku iz EU ili ostanku obećao još 2013. Prije nego što odredi tačan datum referenduma, on će pokušati da pregovorima ubijedi zemlje članice da se saglase sa reformama unutar EU koje predlaže London. Traži da se više ovlašćenja vrati iz Brisela nacionalnim parlamentima i vladama zemalja članica.
Zvanični London smatra da, nakon višedecenijskog održavanja mira na kontinentu, što je bilo posthladnoratovsko dostignuće, te nakon oslobađanja istočne Evrope od uticaja komunizma i Rusije, sada glavni cilj EU treba da bude da osigura prosperitet na kontinentu. Međutim, migrantska kriza skoro da je paralisala evropski kontinent. Više od milion migranata iz Azije i Afrike ušlo je u Evropu prošle godine.
Iako Britanija već godinama pokušava da uspostavi kontrolu nad velikim prilivom migranata iz cijelog svijeta, iako je tačno da većina migranata dolazi u Englesku da radi, ipak desetine hiljada Rumuna, Poljaka, Bugara i drugih istočnih Evropljana, samo nakon tri mjeseca boravka u UK, traže neki od vidova socijalne pomoći. Zašto bi Britanci davali socijalnu pomoć građanima drugih zemalja jedino zato što su članice EU? To je jednostavno zloupotreba ozakonjene slobode kretanja unutar EU. Nije zato čudno što raste antiimigraciono raspoloženje u Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj, Českoj, Danskoj, Njemačkoj… To doprinosi rastu popularnosti partija krajnje desnice koje izazivaju zabrinutost mnogih u Evropskoj uniji. Raste i broj nestabilnih vlada u zemljama EU. U Portugaliji vlast vrši manjinska vlada, Grčka kriza još dugo neće biti riješena, u Španiji tek treba da se formira vlada. Podemos je u Španiji što i Siriza u Grčkoj. Podemos pristaje na koaliciju sa socijalistima. Katalonija ne odustaje od referendum za samostalnost. Ni Škotska.
A britanski poreski obveznici su ogorčeni. Uz više od tri miliona svojih građana koji sjede kod kuće i čekaju socijalna davanja, sada su dodatno opterećenje za socijalne fondove i Evropljani iz siromašnih zemalja članica EU. Zloupotreba socijalnih fondova od strane migranata iz zemalja članica EU nije jedino pitanje o kojem Britanija želi da pregovara sa Briselom. Pregovaraće i o više ovlašćenja za nacionalne parlamente i o zaštiti zemalja koje nijesu u sistemu eura kao valute. Jednostavno, na Ostrvu žele da zaštite sebe od negativnih posledica krize i turbulencija u eurozoni. Uz to, žele i da se više posvete odnosima sa Komonveltom, koji čine 53 zemlje, među njima industrijski razvijene Kanada i Australija, zatim Indija sa populacijom od milijardu ljudi, te nekoliko zemalja sa afričkog juga bogatih plemenitim metalima. Jedan broj članova vlade u Londonu smatra da nepotrebna pravila i regulacije, sklerotični i neefikasni proces donošenja odluka, sve to donosi manje konkurencije, manje rasta i manje radnih mjesta u ostalim zemljama članicama EU. Ekonomija EU je veća negoli ekonomija SAD, a britanska je jedna od najbrže rastućih ekonomija unutar EU.
Britanija je druga po snazi ekonomija i druga po snazi vojna sila u EU. Ako Britanci odluče da ostanu u EU, to neće biti unija kakvu pamtimo dosad. Euroskeptici u Britaniji su izračunali da cijena članstva u EU nadmašuje prihod koji dobija sa jedinstvenog tržišta. Članstvo u EU Britaniju godišnje košta 41,8 milijardi funti. Nasuprot tome, 37,3 milijarde su prihodi koji se ostvaruju zahvaljujući članstvu u EU. To su cifre koje obaraju argumente onih koji kažu da Britanija ne može priuštiti sebi takav rizik kakav je napuštanje EU. Beneficije jedinstvenog tržišta zaostaju za troškovima članstva i EU regulative.
Na drugoj strani, blok koji kreira kampanju za ostanak u EU ističe da tri miliona radnih mjesta u Ujedinjenom kraljevstvu dolazi u rizik u slučaju izlaska, jer se radi o firmama koje izvoze u EU - 25. 000 kompanija, 200 milijardi godišnjeg izvoza i 450 milijardi unutrašnjih ulaganja povezano je sa Evropskom unijom. Tu su i Sjedinjene Američke Države, koje će pritiskati Britaniju da ostane u EU. Izlaskom Britanije, SAD bi izgubile značajnu polugu uticaja u Evropi, vjerovatno bi se redukovao britanski uticaj u NATO- u, a otvorio bi se i problem ostanka Škotske u Ujedinjenom kraljevstvu, jer Škotska želi da ostane u Evropskoj uniji. Pored svega toga, gradonačelnik Londona i jedan od kandidata za predsjednika Konzervativne partije Boris Džonson javno je saopštio tokom prošle godine da je za Britaniju bolje da napusti EU nego da ostane u nereformisanoj Evropskoj uniji. I Kameronov kabinet je pun euroskeptika. Ministar spoljnjih poslova Filip Hamond, ministar pravde Majkl Gou, ministar za rad i penzije Jan Dankan Smit, ministarka za sjevernu Irsku Tereza Vilers. I bivši minister odbrane Liam Foks prije nekoliko mjeseci zatražio je od Kamerona da dozvoli svojim ministrima da vode kampanju za napuštanje EU. Kameron je u srijedu 6. januara javno saopštio da odobrava ministrima da zastupaju stavove u prilog napuštanja EU.
Euroskepticizam postepeno preovladava u britanskoj javnosti. Ostanak Britanije u nepromijenjenoj EU jednostavno nije opcija. Za ovdašnju javnost previše je neodgovoran i skup proces donošenja odluka briselske birokratije, uz to i bez dodira sa stvarnošću u pojedinim zemljama. Britanska javnost želi manje Evrope, a više Britanije. Ovo je snažna zemlja koja može da prosperira u bilo kojoj situaciji da se nađe. I još nešto. Umjesto šampiona integracija, Velika Britanija želi da bude šampion izmjena u Evropskoj uniji. Naravno, nema garancija da će uspjeti. Stižu i prvi glasovi za izlazak Britanije iz NATO – a. Prethodnik Borisa Džonsona na mjestu gradonačelnika Londona Ken Livingston izazvao je salve reakcija, naročito u štampi, kada je prije nekoliko dana na pitanje novinara Bi-Bi-Si treba li da napustimo NATO rekao:
“To je pitanje koje treba da mnogo ljudi želi to. Ne mislim da je pitanje članstva u NATO-u veliko pitanje. Bilo je tokom hladnog rata, danas nije. Ako mi ostanemo u NATO-u, šta će biti glavna uloga? Invazija još zemalja na Bliskom istoku? Ja nijesam za to.” Dovoljna je ovakva i pomisao da destabilizuje i vojni blok i Evropsku uniju.