Piše: Ranko Rajković
Koliko je mladih ljudi rođeno, odrastalo, školovalo se, prispijevalo za Partiju i Biro rada u znaku Hroničara, Dripca i Države? Odgovor je i precizan i jednostavan. Svi oni čiji se datumi rođenja, mjesto rođenja i životni putevi vežu za poslednjih četvrt vijeka crnogorske istorije pod snažnim su uticajem, što bi rekli astrolozi, baš ove tri natalne kuće – Hroničara, Dripca i Države. Četvrt vijeka Hroničar troši vrijeme i snagu pišući o Dripcu i njegovim pogubnim djelovanjima. Dripac se četvrt vijeka izruguje s Hroničarem i njegovim argumentima. Hroničar javnim vapajima upozorava na prezreni moral, zgaženu pravdu i lažnu demokratiju kojom je Dripac zarobio Državu. Dripac mu nonšalatno uzvraća - Prvo Svoja Država pa onda moral, pravda i demokratija. Već četvrt vijeka sloganom „U interesu Države“ započinju i završavaju se svi sukobi frustriranog Hroničara i osionog Dripca. Hroničar je patetično tvrdio da se i naši mrtvi prevrću u grobovima od Države koju formira Dripac. Pragmatični Dripac je iskoristio Hroničareva zapažanja. Administrativnim aparatom pokrenuo je naše mrtve, podigao ih iz grobova i doveo na birališta da ga podrže u pravljenju svoje Države. O tome postoji čak i dokaz u vidu snimka koji se zove afera Snimak. Zahvaljujući, dakle, i živima i mrtvima Dripac je sve više jačao potvrđujući u praksi moto - „Država to sam JA“. Hroničar je iako inspirisan mrtvima, uglavnom zbog živih koje je umrtvio strah od Dripca sve više slabio. I Hroničar se u praksi pozivao na isti moto - „Država to je ON“.
I tako godinom za godinu Hroničara su crpila jalova saznanja o kakvoj se deformisanoj Državi radi. Dripac je ta ista saznanja bezobzirno koristio da bi uvećao svoju moć, luksuz, bezbjednost i bogatstvo. Dripac je njegovao deformitete Države u cilju lagodnosti vladanja, obmana javnosti i skretanja pažnje na izmišljene neprijatelje i probleme koje nam oni navodno serviraju. Dok se Hroničar iz petnih žila trudio da objasni izvornost domaćih problema, Dripac se strogo pazio da domaće probleme ne primijeti. Čuvao se da ga povodom tih problema ne okrzne kakva slabost u vidu moralne dileme, humanosti, skromnosti, potrebe za solidarisanjem i dijalogom. Dripac je izbjegavao sve što može poremetiti kontinuitet manipulacija, prevara, lažnih predstavljanja i praznih obećanja. Dripac se klonio i obrazovanja, jer je ono moglo na nekom stupnju postati prepreka u komunikaciji s mračnom stranom ulice i kriminalnim svijetom koji ga je podržavao. Dripac je vjerovao u efikasnost nagrada i kazni, u neophodnost tihih prijetnji i surovih eliminacija. Dripac se držao podalje od svake teme koja može baciti sjenku na uvježbanu pozu njegove naivnosti i nevinosti u odnosu na prljavštine s kojima tobože nije imao veze. A Hroničar? Hroničar se i dalje patetično davio u pričama o pogaženom moralu, o pravdi u dronjcima, o demokratiji u klovnovskom odijelu, o kriminalnoj državi i neriješenim ubistvima. Žalosne kukumavke Hroničara su učinile smješnim, slabim, džangrizavim, propalim i dosadnim raznosačem političkih poruka kome su se u Crnoj Gori sve rjeđe otvarala vrata. Vrata crnogorskih domova širom su se otvarala Deklamacijama o svojoj Državi ekskluzivne budućnosti u kojoj će se lanč-paketi morala, pravde, demokratije i novca podijeliti svima koji se nađu na putu evroatlantskih integracija za koje je Dripac dobio sertifikat od međunarodne zajednice. Dripac, za razliku od Hroničara, nikad nije pričao o tužnoj sadašnjosti. Tvrdio je da sadašnjost ne postoji kao sadašnjost već kao tranzicija iz slavne prošlosti u evroatlantsku budućnost. Kod Hroničara je tužna sadašnjost budila inspiraciju i obavezu na svakodnevno saopštavanje šupljih fraza bez političkog plana. Kod Dripca je tužna sadašnjost razvijala strepnju da se iz nje može atakovati na njegovo lično bogatstvo, komfor i poziciju koja je pružala garanciju da će ostati iznad svakog zakona. Dok je Hroničar nad tužnom sadašnjošću lamentirao, Dripac je tvrdio da nam je tuga sadašnjosti podmetnuta od strane države s kojom smo nekada bili u zajednici. A onda nas je jednog majskog dana, sve zajedno strefila Svoja (Hroničar je rekao Njegova) Država. Teško ju je bilo i prepoznati i opisati. Još teže pronaći mjesto njenog djelovanja i naslutiti put kojim je krenula. Bilo je sasvim izvjesno da se Svoja ili Njegova Država našla ispod svih dotadašnjih istorijskih nivoa. Potopljena. U naplavini otpada i šuta jedna za drugom nestajale su njene kote - ekonomske, moralne, slobodarske, viteške, intelektualne ... Jednog od poslednjih, malih plutajućih ostvrca u potopljenoj Državi, poslije desetak godina pljeskanja po mrtvoj vodi, dokopao se Hroničar. Čim je osjetio tlo pod nogama, zaprijetio je da će svoje decenijske vapaje i žalopojke pretočiti u kazneno-vaspitne mjere protiv Dripca. Time je samo privukao pažnju Dripca. Dripac je u svom maniru, rasipnički zavukao ruku u džep i otkupio zajedno s Hroničarem to poslednje, nepotopljeno ostrvce otpora i mogućeg spasavanja potopljene Države. Dripac je ostrvcu namijenio novu ulogu u jednom od svojih hiljadu plus projekata. Ostrvce je preimenovao u kabinet Vlade Izbornog Povjerenja. Prošle nedjelje, visoko podignutim i isprepletanim rukama koje su značile ''DA'' svemu što nam se dogodilo u prethodnih četvrt vijeka, u Skupštini Države Crne Gore povedeno je drugarsko kolo u slavu i čast pomirenja Hroničara i Dripca. Hroničar i Dripac su se složili da pod starim nebrojano puta rabljenim sloganom „U interesu države“ svako zadrži svoju poziciju na ostrvcu spasa kojeg se, činjenica je, prvi dokopao Hroničar. Na generacijama rođenim u znaku Hroničara, Dripca i Države je da se zapitaju: Da li su se pomirili i obespravljeni sa svojim tlačiteljima? Da li su se pomirili i opljačkani sa svojim pljačkašima? Da li su se pomirili i progonjeni sa svojim progoniteljima? Da li su se pomirili i prebijeni sa svojim batinašima, žrtve sa svojim dželatima, narod s jednom te istom vlašću koja ga četvrt vijeka neprestano siromaši, vuče za nos, ismijava, ponižava ... ? NE. Ipak, nijesu svi ušli u kolo Hroničara, Dripca i Države. Ostao je veliki broj onih koji to novo kolo na ostrvcu takozvanog izbornog povjerenja vide kao žalostan simbol svih naših Poraza i Amnezija. Njima je jasno da je Hroničar doživljavao Poraz za porazom, jer je uporno sanjao moral, pravdu i demokratiju koje navodno mogu doći same od sebe. Takođe im je jasno da je Dripac obezbjeđivao pobjedu za pobjedom, jer je upotrebom državnog novca, sijanjem državnog i paradržavnog straha, ucjenom i sirovom silom, uspijevao održavati Amneziju o svim svojim neuspjesima, prevarama, krađama, lažima i skandalima. I dok se na ostrvu izbornog povjerenja vijori zastava združenih Poraza i Amnezija, poželimo mladima rođenim u znaku Hroničara, Dripca i Države da preispitaju znakove koje im je dodijelio Crnogorski Horoskop. Što prije protumače stvarne veze Hroničara, Dripca i Države tim prije će i shvatiti da su Hroničar, Dripac i Država odavno morali postati prošlost i prestati da određuju njihove sudbine.