Piše: Aleksandar Matović
Možda je priča bezbroj puta ispričana, ali je moram pomenuti u uvodu ovog kazivanja. Sjećamo se mi stariji onog proljeća 1999. godine kad je izuzetna Hil utrčala u muževljev prezidentski kabinet i radosno ciknula – ''proljeće će na Kosovo stići ranije''! Bili je klimnuo glavom, klimnuo je Havijer, klimnuo je Vesli, i smrt je poletjela na Saveznu Republiku Jugoslaviju. Naša vojska se nije mogla do kraja oduprijeti onoj zločinačkoj organizaciji, a bijes u narodu bio je veliki. Ponajviše zbog poniženja. Zato su ljudi, mahom u Srbiji, izlazili na trgove, gledali u nebo, psovali, pjevali prkosne pjesme. Srpski rokeri, na čelu sa Borom Đorđevićem, snimili su pjesmu ,,Decu ti neću oprostiti''. Sve sve, ali ubijenu djecu nikada...
Ovih dana, posle bijesa Onoga u parlamentu i pokazivanja prstom kome će posebno ,,dati'', sjetih se ove pjesme i toga da nešto, ipak, nije za oprost. Mislim, kad dođe dan za polaganje računa, a jednom će doći.
Svi građani Crne Gore imaju nešto za šta bi Onome tog dana ispostavili račun uz jednu riječ – plati. Kako je konstantno ponižavao narod svih ovih godina, pretpostavljam da bi naplate poniženja bilo najviše.
Najsvježije je ono iz oktobra prošle godine kad je pustio maskirane nasilnike da biju i truju narod. Po mogućnosti i da pregaze koga. Ali uzalud, narod se uplašio nije. Nisu ga uplašili ni mitraljezi na bornim kolima. Mitraljezi?! Da, da. Sjećamo se dolaska Njegovog orkestra na ,,koncert'' – kolona koja ječi jekom sirena i mitraljezdžije na vrhu oklopnjaka. Glavni grad evropske Crne Gore, nezavisne, sem od nekih ambasada, u dvadeset prvom vijeku. Lider nečega u regionu. Država svih njenih građana. U centar grada se šalju mitraljezi koji bi trebalo da se isprazne na poniženi, gladni, goloruki narod. Na svoj narod. Na starce, radnike, studente. Na žene, na omladinu. Na penzionere. (Mitraljez – pješadijsko oružje koje je u stanju u kratkom periodu ispaliti više uzastopnih hitaca.) Valjalo bi mu, tog dana, zapjevušiti obradu one Borine – mitraljeze ti neću oprostiti.
Još mu posle svega, posle svih decenija razbojništva, nešto nije potaman. Pa prijeti. Pa vrijeđa. Pa se, kako bi rekao naš narod, nešto beči.
Na kraju, jeste li znali da u Crnoj Gori žive vanzemaljci? Da, da. Tu su, među nama. Kao u seriji ,,Treći kamen od sunca’’. Izgledaju kao svi drugi, samo malo drugačije razmišljaju. Ništa im, znate, nije jasno. Kad Onaj pokrene plaćenike da biju narod, vanzemaljci kažu – pusti politiku, svi su oni (političari) isti. Ne razumiju se u tu nauku. Ali, kad jedna grupa ljudi zapjeva trenutno najveći hit u nas, onaj od dvije riječi, onda im stvari postanu malo jasnije, pred njihovim vanzemaljskim okicama se malo razbistri slika, pa kažu – ''au kako su nekulturni, to ne valja, ne pravite arenu od parlamenta, gleda nas svijet, nije im to ulica…''
Eto, ako ništa drugo, ovih kišnih dana imamo o čemu razmišljati – o hitu koji se začas nauči napamet, o mitraljezima, o neshvaćenom diktatoru…
Uzdravlje.