Piše: Jelena Paunović
U svakodnevnom političkom žargonu koji preovladava u Crnoj Gori izrazi poput: ‘’žrtve tranzicije'', ''život na marginama društva'', ''gola egzistencija'' čini se kao da su izgubili na težini, odnosno kao da su doživjeli inflaciju zbog suviše čestog, a beznačajnog pominjanja. Beznačajnog zato što nerijetko, ili zašto ne reći – gotovo uvijek, ostaju mrtvo slovo na papiru.
Nažalost, nije lako naći nove termine koji bi oslikali život prosječnog penzionera u Crnoj Gori. Zašto, pitate se? Odgovor se nameće sam: penzioneri su u sve gorem položaju. Taj loš položaj koji počiva na mizernim penzijama i još mizernijim odnosom društva prema njima produbljuje se gotovo na dnevnoj bazi. Penzioneri su postali izopšteni iz društva. Postali su nezanimljivi. Slučajno ili ne, pažnju vlasti privuku tek onda kad izbori dođu na red. Nakon toga stane postane redovno. Redovno loše.
Ako kažemo da su penzioneri, makar u najvećem dijelu, ljudi koji nemaju snage, niti mogućnosti da sebi obezbjeđuju egzistenciju onako kako su nekada mogli, nećemo reći ništa novo, niti originalno. Još manje originalna je i konstatacija da ti penzioneri i dalje moraju plaćati iste, ako ne i veće dažbine i raznorazne račune, kao nekad kad su bili mladi. Ono što zaista jeste originalno je sledeće pitanje: kako penzioneri preživljavaju iz mjeseca u mjesec s prosječnom penzijom od 270 eura? Ili još originalnije pitanje na koje čak ni svjetski poznati mađioničar Dejvid Koperfild ne bi znao odgovor: kako gotovo pet hiljada crnogorskih penzionera preživljava sa ravno 100, 40 eura, koliko iznosi najniža penzija prema podacima Monstata?
No, kakva je danas crnogorska zbilja gledano iz ugla prosječnog penzionera, tačnije, šta osobu koja provede 40 godina radeći, ponajčešće ne baš zahvalne poslove, čeka nakon odlaska u penziju? Ukoliko je srećnik, čeka ga prosječna penzija koja je duplo manja od prosječne plate u državi. Nadalje, čeka ga potrošačka korpa koja je duplo veća od prosječne plate, ili trostruko veća od njegove penzije.
Statistika je, nažalost, neumoljiva, te kaže sledeće: ukoliko zaposleni sa prosječnom platom radi 40 godina i mjesečno plaća prosječne doprinose u prosječnom iznosu od 148 eura mjesečno, koliko oni iznose danas, on bi Fondu PIO do odlaska u penziju uplatio nešto više od 70. 000 eura. Prostom i logičnom računicom, ukoliko podijelimo tih 70. 000 eura koje je radnik za svog radnog vijeka uplatio državi s današnjom prosječnom penzijom dolazimo do podatka da bi prosječan penzioner koji ode u penziju sa 67 godina trebalo da poživi bezmalo sto godina da bi dobio natrag od države ono što je mukotrpno odvajao od usta punih 40 godina. Pritom ne zaboravimo i hiljade penzionera koji primaju svega 100 eura penzije.
Nažalost, alternativa sumornim penzionerskim sudbinama gotovo da ne postoji. Tačnije, postoji, ali, u ozbiljnim društvima se ne bi smjela ni tretirati kao alternativa. Naime, sve je veći broj penzionera koji su i pored mukotrpno stečene penzije doslovce primorani da rade fizičke poslove. Kao da nije dovoljno i samo po sebi ponižavajuće što neko nakon toliko godina rada ne može preživjeti od onoga što je pošteno i marljivo uplaćivao državi, nego mora u tim godinama ponovo izaći na tržište rada moleći i rvajući se s mlađim naraštajima oko često mizerno plaćenih poslova.
U komandnom lancu odgovornosti, krivaca ima više. Prvi u tom lancu su nerijetko nekorektni poslodavci koji zaposlene prijavljuju na minimalnu cijenu rada, često i neuplaćujući redovno doprinose. Lanac, u konačnom, vodi i do nesavjesne i neodgovorne 27-godišnje vlasti. Penzioneri njima bliski vrlo lako izađu na kraj sa svojim problemima po sledećem principu: nakon ispunjene penzione kvote uzmu otpremninu u jednom preduzeću, a onda potpuno nezakonito se zaposle u drugom.
Takođe, nije mali broj partijskih penzionera koji se nakon odlaska u penziju ponovno zapošljavaju i nastavljaju da primaju i platu i penziju. Tome će se jednom, razumije se po smjeni ovog režima, stati na kraj. Predlažem i zalažem se za podizanje svijesti o strahovito lošem stanju u kom se penzioneri, zajedno sa mojim roditeljima, nalaze. Kroz svoju političku opciju ću se zalagati za agilnije sprovođenje mehanizama koji bi uticali na povećanje penzija.
U konačnom, na mladima svijet o(p)staje. Ipak, da nije ovih - uslovno rečeno - starih, ne bi bilo ni nas mladih. Sve što znamo i sve što ćemo saznati u životu, naučili smo upravo od njih. Oni su ti koji su nas izveli na put. Vrijeme je da im se odužimo. Ne zaboravite, i mi ćemo jednog dana biti stari. A ako se sad ne pobunimo i ne dignemo glas, jednog dana neće imati ni nas ko da odbrani.
A život teče i sve prolazi. Pa i mi.