Piše: MAKSIM DRAŠKOVIĆ
Znam, predizborno je vrijeme i svi samo o tome razmišljaju i pričaju. Politika nam ne da mira. S njom se budimo i odlazimo na spavanje, rušimo režime, smjenjujemo vlast, međusobno se nadgornjavamo. Ali, zašto bismo samo o tome? Uostalom, politika je mnogo širi pojam – od porodične, seoske, gradske,kulturne, vjerske, ekonomske, državne… to je jednako briga o svemu u životu. Briga o istoriji, tradiciji, običajima, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Zašto da razmišljamo samo o rušenju režima, iako je dosadio i Bogu i narodu? Ima, zapravo, nešto što je pogubnije od svega toga. Naravno, ako čovjeka uopšte može snaći išta gore u ovom čemernom životu?
Izbori dolaze i prolaze, režimi se smjenjuju ( osim ovaj naš), a mi zaslijepljeni grčevitom borbom da se oslobodimo napasti i ne primjećujemo da nam se ruši temelj kuće. Zato, hajdemo malo o rušenju i uništavanju naših duhovnih vrijednosti - o rušenju tradicije, prošlosti i naših divnih narodnih običaja. Jer,svak neka dobro zna. Onaj koji se odrekne svoje prošlosti, svojih korjena i predaka, tradicije i običaja – taj je zalutao u sadašnjost, a još više će zalutati u budućnost. Biće samo tikva bez korjena i nemoćni list bez grane, prepušten smutnim vjetrovima nečastivih okupatorskih sila.
Moguće da je, naš veliki rodoljub i pjesnik, Milan Rakić, previše strogo prigovorio svojoj generaciji „ da je nedostojna istorije naše, da je zahvatila zapadnjačka reka i da joj se duše opasnosti plaše“. To pokoljenje je bar donekle opovrglo prekor svog rodoljubivog pjesnika - i sačuvalo vrijednosti naroda i vremena. Prije će biti da je pjesnik, nepogrešivo sluteći, mislio i taj prekor uputio današnjem pokoljenju, koje, nažalost u preovlađujućem broju i mjeri, ne poštuje i ne zna ni svoga roda ni korjena, svoje vjere, običaja i tradicije, a još manje korača putevima otaca i djedova svojih.
Nekad je svadba bila najljepši i najblagosloveniji porodični i narodni običaj, a brak i vjenčanje blagodatna sveštena radnja i jedna ( peta ) od od sedam svetih tajni. Znalo se da je riječ svadba od riječi svat, i da se ne može nazivati svadbom, ako nema svatova, ako nema starog svata, đevera, barjaktara, vojvode, anđibule i ostalih svatovskih zvanja. Ako nema svatovskog zbora i dogovora, svatovske zdravice i svega što svadbu čini svadbom.
Danas je to, umjesto svega toga običajnog i lijepog, obična kafanska žurka i ženidbeni ručak, uz kafansko vjenčanje ( koje to i nije, ako nije crkveno i pred Bogom, već nešto nalik na potpisivanje pazarnog pogodbenog sporazuma ), uz zaglušujuću dreku prostačke novokomponovane muzike i obaveznu krvoločnu „Šotu“, koju pripita i neznavena omladina igra strastvenije i zanosnije od „Crnogorskog“ ili „Užičkog kola“.
- Tata, ja sam riješio da se ženim – obradova oca ponosni sin.
– Blagoš danas, sine, i tati i majci i na radost svakome svome – oduševljeno uzvrati otac, a majka zaplaka od iznenadne radosti.
- Da vidimo, tata, šta ćemo i kako ćemo. Kad bi bilo najzgodnije da bude svadba?
– To je najmanji problem, sine moj. Evo samo da mine ovaj post. Znaš da osma crkvena zapovijest kaže – svadbe ne činiti za vrijeme posta – to moramo radi božije pomoći i napretka, a onda kad god ti kažeš.
- Ne avetaj, tata, časti ti. Kakav post i budalaština? Ne može to toliko čekati. Nije ovo više vrijeme kao što je nekad bilo, mi smo već u petom, nema tu božjih zapovijesti i čekanja. No, koga ćemo zvati na svadbu?
– To, sine, prepusti meni, sješćemo majka i ja i sačiniti spisak, nećemo, vala, nikoga od svojte preskočiti, ne brini ništa.
– E, ne prepusti, života mi. Oprosti, ali o tome spisku možeš samo sanjati. Ne ženiš se ti, nego ja. Ne misliš, valjda, da mi okupiš babe, strine, ujne, đedove, ujake, stričeve i kojekakve rođake i neznance, pa da vazdan slušamo nekakve seljačke pjesme i glupe zdravice. Da ne bi još i gusle u kafanu da doneseš? Ja oću svoje društvo i zabavu, savremenu i modernu svadbu, kakvu svi prave. I svatove i sve to zaboravi. Proberi samo one koji će dobro da časte.
– Bog s tobom, sine, kako to da bude svadba, a bez svatova?
– Tako lijepo, vaše je samo da me novčano pripomognete i dođete u kafanu. I da se obučete lijepo i kako priliči današnjem vremenu, nemoj da me tamo brukate pred društvom. Nas dvoje ćemo sami doći, zapravo u pratnji đeveruša, kuma i kume. A ne bih ni njih zvao, no mi trebaju za vjenčanje. Ne bih ni barjak da nije onako lijep, da nije onakav kakav je i da se ne bojim za pos’o. A bojim se i da mi se Milo ne naljuti.
- Srećno bilo, sine, Bog te blagoslovio! I po’itaj, da se nešto ne iskomplikuje.