Piše: Magda Peternek
Vrlo dug i ''rječit'' razgovor često vodim sa samom sobom. Ne zato što sam, ne daj Bože, skrenula već što to smatram korisnim, pozitivnim, podsticajnim i na kraju neophodnim. Neophodnim, prije svega zbog zdrave i kvalitetne komunikacije sa svojim okruženjem. To vrijeme provedeno u svom društvu, to suočavanje i taj dinamični ,,dijalog'' zovem- ljekovitim ćutanjem.
Ako neko misli da je to apsurdno ili, možda, nemoguće neka pokuša da primijeni i uvjeriće se u tačnost mojih riječi. E, sad, što ima onih koji nemaju ni potrebu ni želju za ovom vrstom ,,terapije'' i druženja, to je već njihova stvar.
Dakle, ćutanje smatram vrlo živim i dinamičnim načinom da se vratim sebi (onoj najboljoj) i da kroz zvuke tišine prodrem do najintimnijih djelova svoje duše. Samo tako mislim da sam dobra i potrebna drugima.
Divna i duboka misao Fridriha Ničea, meni omiljenog filozofa, glasi: ''Moja najveća ''pakost'' i vještina jeste to što je moje ćutanje naučilo da se ne odaje ćutanjem''. Upravo oni koje nikako ne mogu da svrstam ni da zamislim (a ni da smislim) u ovoj filozofskoj poslastici jesu oni koji se svojim smišljenim ćutanjem u društvu odaju kao prazni, plitki i dozlaboga dosadni, a zovu se ćutolozi. Njihovo ćutanje nesnosno para uši i prostor u kome tako ,,misaono'' i ,,misteriozno ćute''. Njihova urođena nerječitost (čitaj glupost) opasno zagađuje okolinu. Te ,,prazne boce'' zveče svojim uznemirujućim tonom, umišljajući i predstavljajući se kao vrsni mislioci.
Vrlo često ta ćutološka poza, kao što su prst na čelu i zamišljeni pogled, u meni izazivaju neodoljivu potrebu da vrisnem od muke. Ipak se ugrizem za jezik, pa kažem drugu ćutologu: '' Reci vala nešto, iako ćemo svi znati da je glupo''. Naravno da ćutolog nije neko ko razumije šalu, pogotovo ne na svoj račun, jer je za to, priznaćete, potrebno ipak malo inteligencije.
Postavlja se pitanje (na koje nije teško dati odgovor)- šta se događa kada ćutolog ipak progovori? Pa naravno, događa se –laž. Potpuno jasno da onaj koji ne zna ništa i koji je uvijek bio loš učenik škole života jednostavno mora lagati. Mnogo bućkuriša je nastalo u tim ćutološko plitkim ,,posudama''. Jer, dobro vino, kao i dobre i kvalitetne misli, talože se u dubokim i podrumima i odajama duše.
Dakle, neopisivo me iritira ta ćutološka prizemnost i nedovoljnost, koja pošto- poto hoće da bude događaj! Njihova puka površnost, amaterski zamaskirana dubokoumnošću, apsolutno svaki put u meni izaziva revolt. Te mutivode koje muljaju po površini da bi voda izgledala duboka zaslužuju moj duboki prezir. Međutim, iako vrlo često izgledaju kao nekakvi pomiritelji za mene ostaju vrlo neprijatni i opasni ''za upotrebu''.
Ne mogu da završim današnje ''bičevanje'', a da kao najopasniju i najljigaviju vrstu ćutologa ne navedem one što sjede u skupštini. Ti ''junaci'' što godinama nisu beknuli nijedne u vrhu su ćutoloških štetočina. Ono što se na ovu sortu nikada neće nakalemiti jeste stid i sram zbog toga što tako istrajno i pomno ćute. Jedino zbog čega skupštinski ćutolog boravi u svojoj klupi (pored ogromne love) jeste i ručak u skupštinskom restoranu. Tada nastaju oni trenuci kada ovaj dugogodišnji dembel otvara usta, ubacujući ogromne zalogaje hrane.
Zato, dragi moji, ako mene pitate, ,,ne pitajte'' se ništa s ćutolozima. Bježite od tih ,,mudraca'' i ,,misaonih'' faca. U protivnom, ne gine vam sistematsko zaglupljivanje. Ja odoh, da prozborim koju sa sobom. I ja i moj bič. Jer ćutolozi su kič.
(Autorka je pjesnikinja)