-Piše: Nik Gašaj
Bez nezavisnog sudstva nema zaštite ljudskih prava i sloboda, niti pretpostavki za uspostavljanje pravne države i vladavine prava. U državama koje iz bilo kojeg razloga zanemaruju svoje sudstvo ili ga namjerno čine transmisijom političke volje, građanin kao ljudsko biće stalno je izložen nepravdama, proizvoljnostima i stradanjima. Prava i slobode građana na kojima počiva savremena ideja pravne države mogu biti stvarno obezbjeđena samo u zjednici koja je organizovana na načelu vladavine prava i zakonitosti. Da bi zakonitost ostvarila, država mora da ima sudsku vlast koja je nezavisna, tj. potčinjena samo ustavu i zakonu. Zbog toga nezavisnost sudova i sudija spada u red onih načela na kojima se zasniva vladavina prava i ulazi u najuži pojam pravne države. Sa druge strane, nezavisno sudstvo može postojati samo u pravnoj državi koja pretpostavlja da je svaka vlast u njoj ograničena i dobro kontrolisana. Nema suda koji bi se mogao sam oduprijeti neograničenoj i nekontrolisanoj vlasti. Dakle, nema pravne države bez nezavisnog sudstva, niti nezavisnog suda bez pravne države.
Već Opšta deklaracija o pravima čovjeka iz 1948. godine predviđa da svako ima potpuno jednako pravo da o njegovoj stvari, građanskopravnoj ili krivičnoj, pravično i javno raspravi i odluči nezavisni i nepristrasni sud (čl. 10). Evropska konvencija o ljudskim pravima iz 1950. god. (čl. 6) i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966. god (čl.14 ) priznali su pravo okrivljenom da mu se sudi pošteno i javno u razumnom roku i od strane nezavisnog i nepristrasnog suda ustanovljenog zakonom. Tako je pitanje sudske nezavisnosti vremenom postalo i glavno mjerilo za ocjenu opšteg položaja pojedinca u društvu. Način na koji je ona garantovana u zakonima jedne države i način na koji se ono što je predviđeno zakonima sprovodi u praksi, predstavljaju danas pokazatelj stepena kulture odnosne društvene sredine i kriterijum iz kojeg se izvodi zaključak o prirodi države i njenog pravnog sistema.
O čemu se sastoji problem sudske nezavisnosti? U društvu koje se nalazi na samom početku formiranja pravne države najvažnije i najaktuelnije pitanje koje se postavlja u vezi sa sudskom nezavisnošću je pitanje njenog uvođenja i stvaranja neophodnih uslova i pravnih sredstava za njeno ostvarivanje i zaštitu. Sud ne postaje nezavisan sam od sebe i voljom sudija, niti samim proglašenjem ustavnog principa da su sudovi nezavisni.
Teorijska empirijska saznanja ukazuju da su za sudsku nezavisnost neophodne osnovne pravne i političke pretpostavke i instrumenti za njenu praktičnu zaštitu. Uvođenje sudske nezavisnosti pretpostavlja preduzimanje obimnih i složenih reformi u društvu i državno-pravnom sistemu.
Nezavisnost suda i sudija ne zavisi samo od pravnih propisa i garancija koje ti propisi sadrže, već dobrim dijelom i od svijesti o potrebi reformi u društvenom i pravnom životu, od volje relevantnih političkih snaga da se te reforme preduzmu, i od opštih društvenih prilika, kulture i mentaliteta građana, razvijenosti pravne svijesti i pravne tradicije, u čemu kultura, pravna svijest i moralna svojstva samih sudija imaju presudan značaj.
Kada je riječ o garancijama sudske nezavisnosti, one su mnogobrojne i raznovrsne i predstavljaju čitav sistem mjera različite prirode. Međutim, jedna ma koliko bila važna i značajna, nije dovoljna, jer se uticaji na sud, koji ne dolaze samo sa jedne strane moraju spriječiti u potpunosti. One ipak nisu istog značaja, jer su i sami izvori uticaja na sud različite moći, opasnosti i intenziteta. Po tome kriterijumu su najvažnije one garancije koje treba da spriječe uticaje moćne izvršne vlasti, ali sud mora biti oslobođen i od uticaja koji prilikom izricanja pravde doći i sa mnogih drugih strana (od zakonodavne vlasti, političkih stranaka, zainteresiranih pojedinaca, udruženja, medija, javnog mnjenja, viših sudskih vlasti itd.).
Sve garancije nezavisnosti, uzete zajedno, treba da spriječe svaki realno mogući uticaj na sud, tako da bi on sudio samo po ustavu i zakonu. U zemljama koje su, kao naša, na početku procesa stvaranja pravne države, koje nemaju demokratsku tradiciju i u kojima su pravna svijest i politička kultura na niskom stupnju, njih mora biti više nego inače.
Garancije mogu biti pravne, koje su izražene pravnim normama, i vanpravne, tj. socijalne i personalne, sadržane u opštim društvenim uslovima i u ličnosti samog sudije, koje se pravnim normama teško mogu ili uopšte ne mogu obuhvatiti. Pravne garancije malo vrijede bez ovih drugih. Unutrašnja nezavisnost sudije, čije garancije leže u osobinama njegove ličnosti, a ne u pravu, osobito je važna. Ona je rezultat slobodnog duha sudije i visokog morala.
Dalje, nema sudske nezavisnosti, tada i kada se javno komentarišu suđenja koja su u toku, naročito putem sredstava javnog informisanja, kada se osumničeni i okrivljeni, još prije sudskog postupka i u toku prvih faza krivičnog postupka, u komentarima u štampi i na televiziji prikazuju javnosti u najgoroj mogućoj svijetlosti, a njihovo djelo kao već utvrđeno krivično djelo. To predstavlja opasno prejudiciranje sudske odluke, suprotno presumciji okrivljenikove nevinosti i uticaja na sud, čija je dužnost do donese nepristrasnu odluku na osnovu sopstvene ocjene činjenica slučaja i svog shvatanja zakona, bez ogranjičenja, uticaja, podsticanja, pritisaka, prijetnji ili miješanja, neposrednih ili posrednih, sa bilo koje strane i iz bilo kojeg razloga (čl. 2.02. Montrealske dekleracije).
I na kraju, ukoliko pojedini sudovi odlučuju na mig izvršne vlasti i pod njihovim ptitiskom, onda tu nema sudske nezavisnosti i podjele vlasti niti vladavine prava. Kad narod u svome očajanju hoće da izrazi koliko je rđava jedna situacija i dokle nisko može da dospije jedna zemlja s obzirom na stanje zakonitosti i neizvjesnosti čovjekovog položaja, onda koristi uzrečicu: “Nema ni suda ni zakona“. Teškoće i problemi da se uspostavi vladavina prava su ogromni i inače, a pogotovo ako se situacija negdje približi ovoj narodnoj ocjeni.
(Autor je politikolog)