-Piše: Emilo Labudović
„U početku bješe riječ i riječ bješe u Boga, i riječ bješe Bog“! Ovaj prolog kojim počinje Jevanđelje po Jovanu jedna je od najzagonetnijih i, istovremeno, najviše tumačenih i promišljanih biblijskih, slobodno se može reći, sentenci. Teolozi, filozofi, antropolozi, sociolozi religije, pjesnici… sve do intelektualaca i kvazi – mislilaca svih profila, tragali su i tragaju za njenom dubinom, smislom, značenjem i porukom i, zavisno od prilike, mjesta i namjene (zlo)upotrebljavali su je i njome se poštapali u najrazličitijim prilikama i za najrazličitije namjene. Tumačenje oko kojeg su se najčešće slagali svi tragaoci moglo bi se sažeti u sledećem: riječi mogu stvarati bogove i mogu postati moćne poput boga!
Ali, čak i oni koji i ne drže baš do Biblije i božanskog porijekla života na Zemlji, koji su skloniji da vjeruju Darvinu i njegovoj evoluciji, slažu se da je čovjek, makar imao i majmuna za pretka, postao društveno biće tek onda kada je svoje životinjske krike i mumlanje uspio da artikuliše u riječ čije je značenje razumjela druga jedinka iz njegovog čopora. Dakle, ako čovjeka i nije stvorio Bog „po svom obličju“, riječ ga je učinila bogom i najmoćnijom vrstom na planeti.
Značaj riječi kao simbola i sredstva za stvaranje simbola, kroz nebrojena tumačenja i primjere potenciran je i svakodnevno se ističe kroz sve vidove ljudske komunikacije: od običnog govora, narodnog stvaralaštva, književnosti, filma, televizije, štampe… Od ozbiljnih, na nauci zasnovanih, definicija pa sve do narodnih izreka, ukazivano je i neprestano se ukazuje na riječ kao nešto mnogo više od jezički uobličenog pojma, realnog ili iracionalnog, stvarnog ili izmišljenog. Običnom svijetu, naravno, mnogo su bliža i pamtljivija ona definisanja koja su rezultat simplifikovanog svenarodnog iskustva. Od onog da „ljudska riječ driješi i veže“, preko one da „lijepa riječ i gvozdena vrata otvara“ pa sve do poznatog Miljkovićevog lamenta da ga je „ubila prejaka riječ“… dubina značenja izgovorene riječi mjerena je raznim aršinima, ali mjera je uvijek pokazala nemjerljiv i dalekosežan značaj izgovorenog.
Dakle, o riječi je riječ.
I to ne o riječi kao jezičko – filozofskom pojmu već o vrlo konkretnoj riječi (i riječima) izgovorenoj (i izgovorenih) ovih dana na mjestu koje, navodno, slovi kao „hram uzvišene riječi“. Nakon žestokih, srećom samo verbalnih varnica na sjednici Administrativnog odbora koje su razmijenili vladajući i poslanici Demokratskog fronta, sa svih strana osuta je paljba ništa manje oštrih, a nešto manje uvredljivih riječi osude, prekora, čuđenja i čega sve ne, a sve u cilju navodnog očuvanja digniteta institucija parlamenta i poslanika.
Činjenica je da su riječi bile i žestoke i, mjereno uobičajenim standardima građanske komunikacije, uvredljive. Ali, da li je problem baš u riječima i njihovom izboru? Biće, ipak, da nije. Jer, istorija je puna primjera kada su najbiranijim riječima izricane najteže uvrede zbog koji su se gubile glave. Takođe je činjenica da se sve što je rečeno moglo izreći i drugačijim riječima i na drugačiji način. Ali, najmanji razlog za eventualno takav odnos prema izboru riječi jesu mjesto na kojem su izgovorene i oni kojima su upućene.
Krenimo redom. Prvo o parlamentu. Činjenica je da je parlament, po vokaciji, mjesto gdje se, na relaciji vlast – opozicija, razmjenjuju oštre, ali birane riječi. Takav je godinama bio i crnogorski parlament. Čak i sporadični incidenti tog tipa nijesu mogle da potamne utisak o Skupštini Crne Gore kao o sredini gdje je riječ bila na cijeni i bila cijenjena. Ali, činjenica da je sadašnji saziv skupštine rezultat najbreskrupuloznije kreacije po šnitu Milo Đukanović – Beba Popović – Milivoje Katnić i da, uprkos tome, glumata normalno stanje i normalan rad ne da ga ne čini dostojnim poštovanja već ga, naprotiv, čini vrlo bliskim podgoričkoj pijaci, i to onoj trotoarskoj. Jer, parlament koji ostaje gluv i nijem na činjenicu da njegove poslanike, makar bili i opozicioni, hapse, prebijaju i zatvaraju kriminalci u uniformama policajaca nije dostojan ni poštovanja, ni samopoštovanja. Još manje je vrijedan uvažavanja parlament koji umjesto da kontroliše izvršnu vlast, što mu je ustavna pozicija i obaveza, postane najobičniji izmećar vlade i njenih činovnika, slijepo izvršavajući svaku njenu zamisao i nepočinstvo. U tom i takvom parlamentu, a taj i takav je ovaj saziv crnogorskog, nema mjesta ni biranju riječi, ni biranoj riječi.
A sad o poslanicima. I o onima koji su, navodno, vrijeđali i onima koji su, takođe navodno, uvrijeđeni. Prvo o prvima. Mogu li se oni koji su u tom istom parlamentu proglašeni teroristima, potencijalnim ubicama, krvnicima spremnim da zarad šake vlasti (i rubalja, a ne dolara) pucaju u sopstvene pristalice, kojima je rečeno da su izdajnici i neprijatelji, strani plaćenici i sluge stranih interesa, čije su porodice maltretirane, prijatelji i istomišljenici zatvarani, čiji se svaki korak nadzire, razgovori prisluškuju i koji se tretiraju gore od kriminalaca bilo kojeg od crnogorskih klanova, pozvati na red, poslovnik i nekakav poslanički kodeks? Može li se i sa kojim, moralnim ili bilo kojim pravom, od onih kojima su upućene najpogrdnije uvrede, makar pakovane u riječi od staniola, zahtijevati da ostanu u aristokratskim rukavicama i u pozi engleskog dendija jer su, eto, poslanici?!
A jesu li oni, osim što su poslanici, i ljudi? Imaju li ti ljudi porodice, majke i očeve, braću i sestre, djecu koja strepe bez prestanka i danonoćno osluškuju kojeg je od njih nanišanio bivši dubrovački „snajperista“ Katnić? I zar može čovjek, pa makar bio i poslanik, birati riječi imajući na umu da ga riječ nekakvog Sinđe, osvjedočenog plaćenika, lažova i protuve, ubice i manijaka, može koštati slobode i građanske časti? Nije nego.
A sad riječ, dvije, obične, ljudske, i o „uvrijeđenima“. Može li se i mora li se imati poslovničkog i ljudskog obzira prema onima koji su zvanje poslanika, cijenjeno čak i u Africi, srozali na nivo najobičnijih kurira i trčkarala dvojca Đukanović – Katnić? Može li se i mora li se imati bilo kakvog obzira prema onima koji nemaju nikakvog obzira prije svega prema sebi, a onda i prema zvanju i funkciji koju „obnašaju“ (ova hrvaština je samo zbog toga da me bolje razumiju pošto im je riječ srpska postala strana)? Doduše, rekoh negdje u ovom tekstu da se i najteže uvrede, a zaslužili su ih, mogu izreći i najbiranijim riječima. Može se za lopova reći da je „uzurpator i prigrabljivač tuđe imovine“, za prostitutku da je „pružačica seksualnih usluga za novac“, za izdajnika da je „saradnik stranih obavještajnih službi i sluga stranim interesima“, ali, avaj: kako god da se reče, rečeno je isto. Pa, prema tome, i prema Vuku, zbori srpski da te cio svijet razumije. Što će reći: prema svecu i tropar!
Možda će se nekome i ova moja riječ učiniti prejakom i nedostojnom javne upotrebe. Tim prije što duboko cijenim onu Markovu da je čojstvo čuvati druge od sebe. Ali, može li se čojski i sojski o ovoj vlasti i za one i o onima kojima „tragovi smrde nečovještvom“?!