-Piše: Borivoje Ćetković
Ovako impozantnog skupa nije bilo u Beogradu od sahrane J. B. Tita 1980. godine. Ne samo iz „Regiona” i EU , već iz čitavog svijeta brojne delegacije sjatile su se u Beogradu na inaguraciji Aleksandra Vučića - svojim prisustvom uveličale su banket (slavlje) i potvrdile ulogu i značaj koji Srbija ima za zapadni Balkan i EU. U Palati Srbija gostiju je bila masa-više od 5000.
Među čestitarima prvi su patrijarh srpski Irinej i vladike SPC. Nijesu, međutim, primijećeni mitropolit crnogorsko-primorski g. Amfilohije, i umirovljeni episkop zahumsko- hercegovački Atanasije. Razlozi su poznati. Atanasije nije mnogo birao riječi u obraćanju premijeru Vučiću, dok je Amfilohiju, (pretpostavljam , jer se još nije oglasio) posebno zasmetala kandidatura Ane Brnabić za premijera- pripada moćnim lobijima koji, kako to vladika kaže, hoće da upravljaju svijetom.
Našli su se na okupu predsjednica Hrvatske, pretdsjednik Crne Gore, tri člana Predsjedništva BiH, Borut Pahor , premijeri Mađarske, Austrije, Gabona ...
Vučićeva odluka da Ana Brnabić bude mandatarka nove vlade pozdravljena je u Briselu, Berlinu i Vašingtonu- u Srbiji, pogotovo onoj tradicionalnoj, da ne kažem konzervativnoj, nije naišla na odobravanje. Zna se i zašto. Međutim, baš to što joj zamjeraju u Srbiji, u svijetu budućoj premijerki daje moć, to jest dobru „umreženost” u „međunarodnoj zajednici”, odnosno u svjetskim elitama koje donose ključne odluke.
Predsjednik Vučić je pragmatičan političar, pa je i odlučio da povučenoj ministarki sa moćnim vezama povjeri funkciju predsjednice vlade. Da Rusi ne bi shvatili da izborom Brnabićke za premijera Vučić okreće leđa Moskvi, predložio je da ona obavlja isključivo ekonomsku funkciju premijera, a da Dačić , budići potpredsjednik vlade preuzme spoljnu polititiku. Dakle, Srbija ima što drugi nemaju: dvoglavog premijera – funkciju koja nije predviđena ni Ustavom Srbije.
Uostalom, predsjednik nema ustavno pravo da cijepa premijersku funkciju na dva dijela i da daje naloge ko šta treba da radi. Hoće li i Vučić da gospodari Srbijom kao što njegov sadašnji veliki prijatelj Milo Đukanović upravlja Crnom Gorom 27 godina- vidjećemo. Imala je i Srbija svoje gospodare - Vučić ne bi bio prvi.
Vučić je po mnogo čemu specifičan političar. I govor mu je atipičan- ima i moralisanja i lamentiranja (narodski rečeno mnogo kukumavči) nad našom teškom i krvavom prošlošću .....« Provalija je ...ključna riječ istorije ovih prostora, zato što je Balkan pun provalija, koje smo zatrpavali sopstvenim kostima, gradeći na njima puste, klimave snove. I pun je provalija, koje smo punili sopstvenom krvlju, utapajući u nju svaku nadu....Danas je vreme za mostove preko dubokih provalija naše prošlosti...«
Da je »Balkan pun provalija« zna se. A zato su krivi ne samo balkanski narodi (političari koji su ih vodili) , krivci su i svjetski moćnici- imperijalističke sile koje su nakon raspada Otomanskog carstva težile ekonomskom i političkom porobljavanju ovih prostora. Vučić dobro zna da su zapadni centri moći rukovodeći se svojim geopolitičkim ciljevima uništili jugoslovensku državu i hoće da zatru jugoslovensku ideju-oni su glavni kopači provalija među narodima Jugoslavije. To u svom govoru nije pomenuo- neće da se zamjeri Briselu, Berlinu i Vašingtonu.
Ispada da smo mi jedini i glavni krivci za iskopane provalije, »punjene sopstvenom krvlju«, a moćnici koji su grškali sa strane i raspirivali naša međusobna klanja, amnestirani su od svake odgovornosti.
Ovo je jedan , krajnje nekritički, mondijalistički pristup našoj prošlosti, a čujemo ga od naših dušebrižnika, nalogodavaca - drže da je ona »zločinačka«, a nas smatraju »zločincima«.
Pamćenje srpskog predsjednika je kratko, a i dijela građana Srbije- olako prelaze i preko ratne agresije NATO-a izvršene 1999. godine. Zaboravlja se kakvu ulogu je odigrala njemačka desnica ( Hrišćansko- Socijalna unija), kao i tadašnji, a nedavno preminuli kancelar Helmut Kol, i ministar inostranih poslova Hans Ditrih Genšer u razbijanju SFRJ.
I kada je riječ o EU mnogo toga prekrio je veo zaborava. A teško je preći preko licemjerja koje je EU ispoljila prema Srbiji. Njenih 20 država članica protivpravno je priznalo nezavisnost Kosova i protivpravno je poslalo misiju Euleks za sprovođenje te nezavisnosti, i istovremeno nudi joj Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, kojim se ne garantuje teritorijalna cjelovitost Srbije.
Sada se Srbiji nudi da bude kohezioni faktor razjedinjenih balkanskih državica- samo ekonomski međusobno povezani možemo se nadati ulasku u EU.
To su vam EU i Amerika: prvo su nam razbili zajedničku državu (uz pomoć domaćih nacionalista i secesionista), a sada traže da se objedinimo. Može im se.