- Piše: Čedomir Antić
Ustanove bošnjačke nacionalne manjine u Srbiji obilježavaju “Sjeničku konferenciju”. Čudno je što to rade u julu, a ne u avgustu, kada će se navršiti prvo stoljeće od tog opskurnog događaja.
U jeku Prvog svjetskog rata, avgusta 1917. godine, okupacioni predsjednik opštine Pljevlja pozvao je na sastanak ostale predsjednike opština u graničnoj oblasti okupiranih Srbije i Crne Gore. Konferencija u Sjenici završena je usvajanjem jedne rezolucije. Okupljeni su od austrougarskih vlasti tražili da oblast kratkovjekog Novopazarskog sandžaka - administrativne jedinice koja je postojala petnaestak godina tokom 19. vijeka, bez ikakvog državnog kapaciteta i političkog značaja - prisajedine Austrougarskoj.
Bošnjačko nacionalno vijeće i političari iz reda parlamentarnih stranaka ove manjine u Republici Srbiji predstavljaju “Sjeničku konferenciju” kao autohtoni izraz ne samo volje Bošnjaka, već i građana takozvanog “sandžaka”. Ispada da su ovi predsjednici opština u Sjenici zasjedali sa demokratskim legitimitetom i mandatom, pa su se opredijelili da pristupe nekakvoj nezavisnoj državi Bosni. Bošnjački političari i oni koji pišu njihovu istoriju odlučno i potpuno odbacuju svaku pomisao da su okupljeni bili u službi austrougarskih okupacionih vlasti.
Postoji mnogo nelogičnosti i nedostataka u istorijskoj interpretaciji ovih događaja koje bošnjački autori nude srpskoj i crnogorskoj javnosti. Oni pokušavaju da istoriografiju stave u službu nacionalne uobrazilje i propagande.
Moguće je imati nacionalnu ideju i kada je oslanjate na temelje istine. Dugovječnost i uspjeh možemo očekivati tek kada o istoriji kritički pišu školovani istoričari, a ne ostarjeli provincijski politikolozi kojima je najveća referenca koliko sinova su izrodili, ili bivše mule i mulaimi, te lokalne penzionisane ćate...
Pođimo od početka:
1) Legitimitet. U Pljevljima su Srbi bili, i danas su, izrazita većina. Tako je 1917. godine bilo i u većem dijelu opština iz kojih su došli ovi muslimanski prvaci. Takođe, u oblasti koju nazivaju “sandžak” Srbi su tada bili apsolutna većina. Spomenuti predsjednici opština nisu ništa drugo do od austrougarskih okupacionih vlasti postavljeni činovnici. Da je tu bilo demokratije, valjda bi bio izabran i neki Srbin. Pritom, nigdje i nikada predsjednici opština nisu legitimno stvarali nove države, niti otcjepljivali čitave oblasti od međunarodno priznatih država.
2) Razlog. U vrijeme okupacije, za vrijeme Prvog svjetskog rata, bez posebne dozvole nije bilo moguće ni putovati. Postojala je granica između Beograda i okolnih sela, djecu su na toj međi ubijali da ne bi kući donijela kantu masti ili par kila mesa i tako možda doprinijela crnoj berzi ili odmogla ishrani stanovništva Austrije ili Njemačke. Uzgred, žandarmerija koja je tu bila angažovana bila je sastavljena velikim dijelom od bosanskih muslimana. Politička djelovanja bila su moguća samo sa dozvolom okupacionih vlasti. Da nisu bili austrofili, muslimanski prvaci bi se prije našli u internaciji, u nekom od mađarskih logora, nego u Sjenici. Srpski austrofili koji, istina, nisu imali tako dobar status kod austrougarskih vlasti, i za manje prestupe su hapšeni i zatvarani zajedno sa radikalskim prvacima.
3) Istorijski značaj. Bosna i Hercegovina nisu imale ni autonomiju ni državnost prije 1946. godine. Muslimansko stanovništvo BiH imalo je osmanski (turski), srpski ili hrvatski nacionalni identitet, današnje bošnjaštvo u to vrijeme nije postojalo. BiH nisu čak imale ni status ostalih austrougarskih krunovina (Hrvatske, Dalmacije, Češke...) koje su uživale sasvim ograničenu autonomiju i nisu imale demokratske ustanove, niti državnost širu od formalne. BiH su bile najbliže statusu savremenih kolonija. Nezadovoljstvo upravom je prije 1914. bilo opšte, Srbi i muslimani su čak povremeno, uprkos svemu, ulazili u političke saveze. Ono što je svrstavalo bosanske i srpske muslimane uz Austrougarsku bio je strah od dalje demokratizacije koja bi vodila do ukidanja ostataka feudalizma. Takođe, činjenica da je sultan (koji je bio istovremeno i poglavar muslimana u svijetu) stupajući na stranu Cetralnih sila proglasio i sveti rat (džihad), govori sama za sebe.
4) Vrijeme. Postavlja se pitanje, šta su Srbijom i Crnom Gorom nezadovoljni ,,oci velikobošnjačke države” čekali od decembra 1915. do avgusta 1917. godine. U austrougarskoj ,,slobodi” trebalo im je 20 mjeseci da se dosjete svojih prava i ciljeva i artikulišu nezadovoljstvo vlašću srpskih država koja je trajala svega 37 mjeseci. Zanimljivo, pošto se tvrdi da Sjenička konferencija nije bila austrougarsko djelo, da je ona uslijedila svega mjesec dana posle Krfske deklaracije. Na Krfu su se predstavnici srpske vlade sporazumjeli sa Jugoslovenskim odborom o principima poslijeratne ustavnosti kako bi ojačali svoje pozicije u uslovima izlaska Rusije iz rata, krize srpske vlade, Solunskog procesa i zastoja na frontovima.
Zato su besmislena sva nastojanja bošnjačkih nacionalista da od Sjenice naprave bošnjačku Filadelfiju. Oni sami znaju samo da maštaju o ovim događajima, o kojima strani autori naklonjeni Bošnjacima (Morison i Robertsova, Malkolm je i ne spominje) pišu škrto, tek po neku rečenicu. Od 25 učesnika konferencije poznata su imena njih trinaest!? Dosad nisu pronađeni strani izvori koji bi potvrdili njeno održavanje i mogući uticaj...
Reakcija srpskih vlasti na ovu proslavu je izostala. Brisel bi se ljutio. U Crnoj Gori takođe nema riječi o proslavi. Očekivano.
(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)