-Autor: Dejan Ilić

I kada kaže „mi“, Aleksandar Vučić provocira podjele i povlači linije razdora u političkoj zajednici na čijem se čelu našao. I kada poziva na mir, biće da Vučić u stvari misli na rat. I kada poziva na razgovor, Vučić zapravo vrijeđa i diskvalifikuje svoje tobožnje potencijalne sagovornike. Jer, kada kaže „mi“, Vučić na kraju ipak misli samo na sebe: on je samom sebi jedini dostojan sagovornik, uprkos svim epohalnim greškama i promašenim procjenama koje ne prestaje da pravi.
Posle autorskog teksta o potrebi da se jednom konačno riješi „kosovsko pitanje“, Vučić je juče, valjda da bi objasnio šta je htio da kaže u svom nemuštom članku, napravio i „unutrašnji“ intervju sam sa sobom (bilo je tužno gledati novinarku koja se donedavno uopšte nije bavila politikom kako pokušava da stvori makar privid razgovora). Očekivano, umjesto objašnjenja dobili smo novi niz slabo povezanih misli i teško objašnjivih asocijativnih skokova. Šta god da smo mislili o prethodnom predsjedniku republike, jedno je sigurno: on je, za razliku od sadašnjeg predsjednika, povremeno umio da nas ostavi na miru. Ovaj nas ne pušta.
Ali, hajde da za trenutak pretpostavimo da mu je zaista namjera da sa mjesta predsjednika republike napravi taj veliki istorijski gest i dogovori mirovni aranžman sa kosovskim Albancima, odnosno između Srbije i Kosova. Sve i kada bi to iskreno želio, on je poslednja osoba koja bi to trebalo da učini, jer nijedan dogovor koji on predloži i sklopi ne može biti održiv.
Takve krupne sporazume, koji treba da obavežu i naredne generacije, mogu sklapati samo legitimni predstavnici političkih zajednica u čije se ime pregovara. Vučić to nije iz nekoliko bitnih razloga. Sama njegova biografija već ga diskvalifikuje za pregovore o miru. Pritom, ne moramo se vraćati u devedesete; i njegova istorija iz dvijehiljaditih je dovoljna da se odbace njegovi sadašnji pozivi na mir. U vezi sa tim na isti način stoje i biografije osoba koje je izabrao za svoje najbliže saradnike. Sve one dolaze iz istog radikalskog miljea i dijele iste radikalske svetonazore.
Nadalje, on nije legitimni predstavnik političke zajednice u čije ime govori: njegov dolazak na mjesto predsjednika republike sastoji se od niza kršenja zakona i Ustava. Sama njegova kandidatura bila je protivzakonita. Izbori iz aprila 2017. nisu bili fer i pošteni. Konačno, postoje i ozbiljne sumnje da smo imali izbornu krađu, to jest da je režim falsifikovao jedan broj glasova da bi se proglasila Vučićeva pobjeda u prvom krugu. To su sve razlozi na osnovu kojih će moći da se osporava svaki sporazum na kome će stajati Vučićev potpis kao predsjednika republike.
Nadalje, dalekosežne odluke obavezujuće za političku zajednicu moraju se donositi na demokratski način, kako bi i oni koji su protiv njih na kraju pristali da ih poštuju. „Unutrašnji dijalog“ je sintagma koja u glavi Aleksandra Vučića stoji umjesto demokratske rasprave i umnogome govori o tome kako on vidi svoje političke oponente. Dok ih jednom rukom poziva na razgovor, drugom ih diskvalifikuje i lišava poštovanja, obezvređujući njihove glasove. Očistivši tako politički prostor, Vučiću zaista i ne preostaje ništa drugo nego da povede unutrašnji dijalog sa samim sobom.
Nadalje, iako je pokazao da Ustav za njega ne predstavlja nikakvu smetnju (da je poštovao Ustav, ne bi ni pomislio da se kandiduje za predsednika), iz ugla kritičara dogovora sa kosovskim Albancima, taj isti Ustav biće dovoljna osnova da se izvan snage stavi svaki Vučićev sporazum sa Prištinom čim se za to ukaže prilika. To znači da bi prvo morao da se donese novi ustav da bi uopšte moglo da se pregovara sa Kosovom o novim aranžmanima. Donošenje ustava, baš kao i sklapanje obavezujućih sporazuma sa dalekosežnim posledicama, zahtijeva demokratsku proceduru, a to opet znači raspisivanje izbora za ustavotvornu skupštinu, a onda i novih izbora pošto se ustav jednom donese. Drugim riječima, to je procedura koja od ustavotvoraca zahtijeva da se dobrovoljno odreknu moći koja im je u jednom trenutku povjerena. Od Vučića se to nikako ne može očekivati.
Sve u svemu, kao što je prvo dao svoj veliki doprinos razbijanju Jugoslavije, da bi danas (bez ikakvog smisla) zagovarao njenu obnovu, Vučić se založio za mir sa Kosovom, pošto je sve uradio da taj mir u dogledno vrijeme bude nedostižan. Uz sve to, on je kao tobože izdajničku i plaćeničku naprosto izbrisao jaku demokratsku tradiciju koja se već decenijama zalaže za mirno rješavanje „kosovskog pitanja“, iako bi baš na tu tradiciju danas čvrsto mogla da se oslone nastojanja da se napravi pravedan dogovor s kosovskim Albancima. Bez te tradicije, pretvorni Vučić i Albancima i nama u Srbiji može ponuditi samo radikalski lažni mir. Što on u stvari i čini, kada se pozove na tradiciju izraelsko-palestinskih odnosa.
Od svih, to je valjda poslednji primjer na koji bi se trebalo ugledati ako se zaista teži miru. Ali, to je upravo primjer koji Vučiću ponajviše odgovara: razgovara se u nedogled, dok traje sukob, otimaju se teritorije i ljudi ginu. Sasvim slikovito, dok Vučić ovdje navodno promoviše mir, njegov najbliži saradnik u svojstvu ministra vojske odlazi u posjetu Izraelu i odatle nam poručuje: „Od Izraela imamo šta da naučimo“.Peščanik.net