-Piše: Vojislav Bulatović

Ljeto se bliži svom vrhuncu. Vrijeme je odmora i putovanja. U torbama nekih „knjigoholičara“ može se naći poneka knjiga pored obaveznih pametnih telefona (i još pride tableta). Uprkos suprotnim prognozama o budućnosti knjige, knjiga se još uvijek dobro drži. Uprkos ovom digitalnom perokretu ona još „podilazi“ našim sklonostima da je listamo, da je čuvamo i čitamo kad nam je najteže, divimo se njenom dizajnu, njezinoj iskonskoj bliskosti s našim duhovnim bićem... Riječju, ona je naš saputnik i sapatnik.
Slava knjige leži i u njezinoj istoriji, opštoj i pojedinačnoj, u njezinoj humanoj duši... To pokazuju mnogi momenti iz naših života u koje se knjiga na neki način umiješala. Ono što nikakve nove tehnike pisanja, memorisanja i prenos naših stvaralačkih formi ne može preuzeti od knjige je, upravo, ta priča knjige kao čovjekovog saputnika. Svaki čitalac kojem je knjiga predstavljala dio identiteta može dati određenu priču o sudbini knjige kako je on doživio. To ću i ja ovdje učiniti. Nekako mi se nametnula asocijacija na prodaju robova na trgovima u neka davna vremena. U oba slučaja važilo bi jedno pitanje: zašto gospodar želi da se oslobodi vjernih saputnika? I ja sam se zapitao to isto kad sam pronašao neke od knjiga koje ću ovdje predstaviti kao „sluge“ koje traže svoje nove gospodare. Mnoge su dospjele na tezgu iz kućnih biblioteka. Pobuđuju pažnju kako su se njihovi vlasnici odrekli i onih na kojima su ispisane pohvale, kao pokloni škole za odlično učenje i primjerno vladanje, rođendanske čestitke sa željama i izrazima roditeljske ljubavi, nagrade sa raznih takmičenja... Jedan broj knjiga potekao je iz rasturenih biblioteka seoskih škola kojih više nema, iz mjesnih biblioteka i čitaonica (domova kulture), iz biblioteka radnih organizacija, iz biblioteka i čitaonica JNA sa šireg prostora Jugoslavije. Njihov put i njihove sudbine priča je naše prošlosti, našeg “napredovanja”!
Dvije knjige M. Iljina: “Priče o stvarima” i “Kako je čovjek postao div” nekada su bile naše enciklopedije a sada su, izgleda, potisnute od internet – sveznanja i drugih modernih izdanja. “Priče o stvarima” štampane su u 10.000 primjeraka a izdavač je bila “Kultura” Zagreb i Beograd 1946. godine. U ovoj knjizi postoji i posebno poglavlje “Priče o knjigama”: od egipatskih i vavilonskih zapisa (hijeroglifi, klinasto pismo) preko majstorstva prepisivača do štamparskog stroja. U ovim pričama nije zaobiđeno ni uništavanje knjiga i stradanje njihovih izdavača ili pisaca. Interesantno je ispričan kraj štampara Etjena Doleta iz Liona (1544) koji je kao vlasnik štamparije podržavao štrajk štamparskih radnika koji su tražili veću platu i smanjenje radnog vremena od 15 sati. Vlasnici štamparija koji su odbili zahtjev radnika i slomili njihov otpor nisu oprostili smrtni grijeh svome kolegi. Podnijeli su tužbu bogoslovskom fakultetu optužujući Doleta za bezbožništvo. Dokaz je bio da je on štampao knjigu u kojoj piše: “Poslije smrti pretvorićeš se u ništa.” Optužba je prihvaćena i Etjen je spaljen zajedno sa svojim knjigama zbog “NIŠTA”!
Još jedno veliko djelo našlo se na uličnoj tezgi koje je sudeći po izgledu knjige, dosta korišćeno kroz dugi niz godina: “Gorski vijenac”, izdanje jubilarno, “Obod” Cetinje 1947. godine u 25.000 prmjeraka. U predgovoru ovom prvom poslijeratnom izdanju kaže se: ”Ovo izdanje priređuje Odbor za proslavu stogodišnjice Gorskog vijenca... Nigdje kao u Gorskom vijencu nije tako sniženo istaknuta borba za slobodu naroda i za ljudsko dostojanstvo kao osnovna dužnost svakog pojedinca, i nigdje se nije snažnije zagrmjelo kako protiv tiranskog osvajača tako i protiv izdajnika naroda, rušitelja narodnog jedinstva i narodne časti.” Redaktor ovog izdanja je Vido Latković, a objašnjenja je dao Vuko Pavićević.
Ne bi bilo uredu da završim ovaj prilog o knjigama kao moj mali subjektivni pogled a da ne spomenem i svoju prvu beletrističku knjigu. Već odavno djeca predškolskog uzrasta dobijaju knjige u vidu slikovnica, a kasnije samo određeni broj u kontinuitetu đačkog doba čitaju, bilo da pozajmljuju iz biblioteke ili kupuju. Većina gleda da ga knjiga ne “zarobljava” nasuprot kompjutera. Ja sam svoju prvu beletrističku knjigu dobio od mog učitelja (zašto da ga ne pomenem: Jezdimir Radović, službovao u maloj školi u selu Liješnju 1952./53/54), kad sam završio četvrti razred kao nagradu za uspjeh u školi. Bila je to knjiga, tada veoma popularna, “Sluga Jernej i njegovo pravo” od Ivana Cankara. Posveta na knjizi bila je ispisana divnim rukopisom, sa specijalnim “penkalom” koje je učitelj dobavio iz Francuske. Pisalo je tanko i “suvo” pa se time razlikovala od mastila. Tim penkalom sa “zlatnom” kapicom i “zlatnim” vrhom učitelj je ispisivao samo petice i četvorke na zadacima što je nas ispunjavalo radošću.
Bila je to prva hemijska olovka koju smo vidjeli. Dugo sam mislio da ljepše nigdje nema. Knjigu sam volio i zbog tog naobičnog “mastila”. I dragocjene stvari se negdje gube i zaboravljaju pa i moj “Jernej”. Kupovao sam druge od raznih izdavača, sa svojim učenicima postavljao je na scenu, ali kao da je ostala neka blijeda nada da ću je negdje na nekoj tezgi ponovo vidjeti.