- Piše: Milutin Mićović
Crna Gora je, evo, zbog prepisivanja dobila jedinicu iz vladanja. I to od onih koji su joj davali podršku da prepisuje sve od prve stranice. Sad najednom prepisivanje nije dozvoljeno! To nema smisla! Sad može da postane problem ono čim je Crna Gora riješila da izađe iz problema, iz sopstvene realnosti. Nemoguće je više Crnoj Gori da se vrati u realnost, tj. da misli svojom glavom, da govori svojim jezikom, da piše svojim pismom, da se oslanja na svoje ljude. Svoje pismo joj je postalo omrznuto, svoja glava nepotrebna, svoji ljudi - tuđini.
Treba naši susjedi da pokažu elementarnu solidarnost i razumijevanje. Pa prepisivanjem se nije bavilo samo jedno ministarstvo, nego država i sve njene institucije. To joj je predloženo. Taj predlog ponuđen je kao izlaz iz krize realnosti u koju je bila zapala. Predlog je, naravno, prihvatila s velikim oduševljenjem. Za crnogorsku vlast to je bilo realno i vrlo pragmatično rješenje. Jer Crna Gora nije više mogla da ide svojim putem, da se susreće sa svojim problemima, da govori svojim jezikom, Crna Gora je u poslednjoj deceniji, po duhu bila više Hrvatska, Bosna, ili Albanija. To je za nju bilo rješenje i izlaz iz krize. Bila se nekako zaljubila u taj svoj prepis, u svoju drugost. U prepisano lice sebe same. U prepisani mozak svog bezumlja. Nije znak toga što je sasvim prešla na latinicu i omrznula ćirilicu, nego je taj prepisivački um ugradila u predstavu svoje budućnosti. Preko noći je morala da izvede taj svoj kulturološko-civilizacijski obrt. Jer taj obrt ako se ne izvede preko noći, ne može preko dana. Noć je dušu dala za takve prestupe. Prestupnici i zaluđene pristalice to prestupanje doživljavaju kao neku odocnjelu inicijaciju. Osloboditi se od svog nasleđa, koje je postalo stidno, jeste neki korak slobode?!
Crna nam Gora prekonoć krenu da postane ono što nije.
Mislim da je ovaj slučaj prozivanja crnogorske državne administracije zbog prepisivanja hrvatskih školskih programa samo školski primjer kako da se povremeno podsjete podanici, prepisivači, konvertiti, da nemaju svoj slobodni život, jezik, pismo, program i slično. Neka se ne boji ova Crna Gora od takvih malih i neugodnih podsjećanja, ona više nema šta da brine o sebi. Ona je tu brigu prebrinula. Male, pravne, sudske incidente može platiti blagim novčanim kaznama, zamjenom pokojeg državnog činovnika i sl. Zamjena nekog državnog činovnika, prepisivača, nekim drugim, još gorim, nije nikakav problem za državnu administraciju.
Jedini problem koji nikada ova Crna Gora ne može riješiti, to je problem sa njenim građanima, koji su davno vidjeli i rekli joj u lice, da ne pravi od sebe takvu marionetu. Da se tako krupno ne laže i ne prodaje, da ne uzima obraz i budućnost svom narodu. Problem sa tim ljudima iz Crne Gore koji joj to kažu, ona nikad ne može riješiti, jer je riješila da tog problema nema. Prosto, u svojoj agendi funkcionisanja, ona ne računa na takve ljude, na dio naroda, koji ti ljudi predstavljaju. A to su oni koji drže njeno pamćenje, koji uzalud umivaju njeno lice. Koji je i ovakvu brane od njenog stida i srama, ali uzalud.
Prepisivači su takvi, oni ne mogu da pišu, tj. da misle... Oni prepisuju i ne misle. Oni koriste državu i njene resurse, ali istinski ne žive, ne misle, ne postoje. Troše državu, trošeći i poslednje ostatke svoje suštine. Nose ugašeno lice i ugašenu savjest. Pričaju tuđu priču, drobe do besvijesti. Nemaju lice, imaju samo neku fizionomiju, neku šminku, nešto što je još samo kobajagi neki lik. Oni su rekli ,,doviđenja’’ čovjeku. Nećemo se više gledati, nemamo više oči za to. Nemamo oči, to jest, imamo samo bezočnost. Bezočnima ne može čovjek ništa reći, jer su oslijepljeli za istinu, ogluvjeli za smisao. Takva je ta prepisivačka Crna Gora. Jednako strasna i bijedna. Strasna koliko i bijedna. Tuđa koliko poltronska, prepisivačka, odrođena, nikad rođena, uzetinja jedna, oduzeta od sebe. Nikakva, a opet strasna, jer još samo može da melje svojim državnim, prepisivačkim mehanizmom, ostatak naroda.
(Autor je književnik)