-Piše: Vojislav Bulatović
Ovu kolumnu posvećujem Danu demokratije (15. septembaer) koji je proglasila Generalna skupština UN 2007. godine. Odmah na početku da kažem da pod pojmom ,,demos'' ne želim da analiziram stranku koja nosi isto ime. Demos (narod) ovdje posmatram u značenju nosioca suvereniteta i izvora opšte volje.
Od grčkih vremena robovlasničke demokratije pa do savremenih demokratskih iskustava demos (narod) je mijenjao svoje lice i svoju suverenističku moć, oportunistički slijedeći svoj instinkt opstanka, zavisno od globalnih procesa (ratovi, revolucije, ekonomske promjene, zahtjevi vremena) i političkih prilika u pojedinim zemljama. Stari Grci su zamislili i definisali demokratiju unutar svog polisa za svoj slobodni narod (demos). Tokom duge istorije, u milenijumima poslije Hrista, oblici vladavine su se mijenjali, a demokratija je dobila krila poslije Francuske buržoaske revolucije.
Narod ne vlada samo, on i živi, reprodukuje svoju materijalnu i biološku osnovu, uređuje svoje svakodnevne društvene odnose izgrađujući svoj kulturni i duhovni ambijent, njeguje svoje tradicionalne vrijednosti itd. Vladavina naroda ili demokratija samo je jedan vid samoodređenja naroda, ali neizbježan i suštinski za njegov organizovani život. „U demokratiji su ustav, zakon, pa i sama država, samo jedno samoodređenje naroda, jedan određen njegov sadržaj... U demokratiji je sama politička država... samo jedan poseban sadržaj kao posebna forma opstajanja naroda“ (Karl Marks). Treba imati u vidu da demokratija traži ravnotežu forme i sadržine. U glasačkoj kutiji odlučuje forma tj. brojka, ali u stvarnosti izbija na površinu onaj koji ima bolje pozicije u društvu. Sto siromašnih i 100 imućnih moćnika su dva svijeta! Moderni demos nije lako osvojio prostore političke emancipacije (diskriminacije žena, imovinski cenzus, rasna i etnička netolerancija i dr.). Za demokratiju je potreban slobodan i emancipovan pojedinac koji je otvoren za demokratske procese i nezavisan od institucije i kolektiviteta u svojim stavovima. Ukoliko se volja pojedinca primarno filtrira u nekom etničkom, kulturološkom entitetu gdje se kaže: prvo MI pa onda DRUGI, to je već uniformisani građanin.
Pozicija današnjih država u globalnoj mreži geopolitičkih odnosa je toliko uslovljena integracijskim i vojnopolitičkim uticajima da se sama definicija demokratije, u kojoj narod (demos) ima značenje jedinog subjekta procesa vladanja, mora s rezervom prihvatati. Uticaj globalnih veza i hijerarhija planetarne moći na demokratski proces u pojedinim zemljama (osim onih najvećih) toliko je izražen da se taj spoljašnji korektiv volje naroda mora posmatrati kao ograničenje njegove suverene volje. Imamo dovoljno primjera da pokažemo kako je otpor tim uticajima i pritiscima slaman bez milosti i bez obzira na demokratske principe.
Od početka devedesetih crnogorski demos je iz faze „radnog naroda” prešao prvo u neku vrstu „prinudnog stanja” gdje je čovjek čovjeku više vuk nego čovjek, kako je to nekad učio filozof Tomas Hobs. To je onaj autor čuvenog Levijatana – čudovišnog državnog polipa u kome je društvenim dogovorom koncentrisan sav autoritet i neosporiva vlast. Mada ova Hobsova filozofska konstrukcija djeluje fantastično ipak asocira na one transformacije kroz koje je crnogorski demos prošao za nekoliko decenija iz svog prinudno – „prirodnog” stanja do demokratskog (tranzicijskog) Levijatana.
Rezultat tog istorijskog “dogovora” je sadašnje stanje raslojenosti naroda, stanje proizvodnih odnosa, institucija vlasti i naravno, političkog pluralizma koji je ukinuo jednopartizam, ali je poprimio karakteristike ekscentričnosti, jer su stranke razbile naš tranzicijski demos na mnogobrojne mikrostrukturne političke subjekte pa svaka od njih daje mu neko drugačije lice. One i ne pokušavaju ozbiljno da snage raštrkanih struktura sliju u neki zajednički „lijevak” koji izražava izvjesni konsenzus vrijednosti. Indikator te stranačke zatvorenosti i partikularizma su sadašnja uskostranačka mudrovanja oko predsjedničkog kandidata iz redova opozicije (traži se nestranačka žena kao estradna zvijezda koja će “otpjevati” taj još uvijek nekomponovani „šlager”). To je slika opozicione scene. Na drugoj strani je vladajući blok koji učvršćuje državu (!) i forsira evroatlantske integracije, a politička baza mu je savezništvo nacionalnih entiteta i elita vlasti.
Odgovornost onih koji vladaju za razvoj demokratije je najveća, ali građani drže drugi kraj “konopca” ako su suvereni i ako su spremni da čuvaju opšti interes kao dobro svih. Na listi kritičke javnosti i opozicije ističu se sljedeće mane i stranputice naše demokratije: falsifikovanje izborne volje građana, manipulacije egzistencijalnim problemima ljudi u političke svrhe (posao, porodica, lični integritet), prezriv odnos vlasti prema građanskoj javnosti, zloupotreba državnih institucija, miješanje politike u privatnu sferu, zaoštravanje odnosa srpsko-crnogorskog etničkog kompleksa.
Između demokratije i Hobsovog Levijatana krije se ugašeni vulkan mogućih erupcija. To istorija govori!