-Autor: Ljubomir Živkov
U nemogućnosti da neposredno odgovorim svima koje kopka jesam li u timu za Deklaraciju ovim putem izvještavam našu i stranu javnost da nisam. Mobilni mi je stalno na gotovs, imejl otvoren, nadzirem poštansko sanduče, ne izbivam iz kuće za slučaj da me kurir potraži, ali do četvrtka (7. VIII) u pola šest niko mi se nije obratio. Što je najljepše, ja i ne znam u čijoj je nadležnosti da stvori jedan ovako dalekosežan i sveobuhvatan velikosrpski proglas.
Ne znam ni da li je predsjednik Vučić blagovijest dao živim ljudima, ili je neko iz njegove cijenjene svite poslao telegrafskoj agenciji nove Jugoslavije gotovu vijest, da je za Republiku Srpsku bezecovano pet i po miliona eura, te da je formiran tim koji će napisati Deklaraciju. Je li moguće da poslenici sedme sile, ako je bila konferencija za štampu, nisu pitali predsjednika ko se to oštri da novac koji je pretekao Romima, Albancima, Rumunima, Srbima, Mađarima, Rusinima, Hrvatima (a to su sve građani Srbije) podijeli Srbima nastanjenim u posve drugoj državi, sa kojom imamo državnu granicu, i radi koje ja kupujem zeleni karton kad preko njezine teritorije autom idem u Crnu Goru!? Je li moguće da se niko od trudbenika tiska nije naglas i u mikrofon upitao kako je uopšte moguć višak u budžetu i, ako je ipak moguć (u šta sumnjam, vidi ,,VREME’’: „Lelek sebra DCXXXII“), ko smije da ga krnji, koliko smije iz njega da odvadi, i na šta smije odvađevinu da troši?
Moram podrobnije da se blagoizvijestim o Deklaraciji, da nađem njezin pun naziv te da iz njega pokušam razabrati šta će se u njoj sve naći, žurnalisti je listom prisno zovu „Deklaracija“, formiran je tim za Deklaraciju, pa formiran je tim za Deklaraciju… Nije li ta u milion glasila ponovljena rečenica zapravo posve bezlična – ne zna se ni ko je ekipu sastavio, ni ko je u nju ušao! Koliko ima naših- naših iz Srbije, a koliko naših- naših iz naše Republike Srpske? Ko su ti pametnjakovići i majstori pisane riječi? Neko ih je očito već izabrao i oni su se počasti uveliko prihvatili? Ko? Nije tim za Deklaraciju korov koji sam niče između pragova nerentabilne pruge! Ne bi li svemu trebalo da prethodi javna rasprava, kad su tako uzvišene svrhe u pitanju, zar ne bismo morali uključiti najsposobnije ne samo pravnike, nego i ljude koji se bave etikom, pa ako hoćete i ljepotom pisane riječi, pošto će Deklaracija u bogougodnom ćiriličnom obliku nadživjeti sve nas koji umiremo po godišnjim dobima?
Mnoge himne napisali su kompozitori i pjesnici koji su bili tuđa kost, naročito su se isticali Česi i Slovenci, možda bi najbolju Deklaraciju, koja biće najveći srpski ep, napisao neki prijatelj Srbije, a naši i naši, iz Beograda i Banja luke, samo bi preveli to na naš i naš jezik? Ima ljudi nadarenih, a koji su nadasve čovjekoljupci, koji bi voljeli da oni budu upamćeni i slavljeni kao spasioci Srbadije nad kojom se nadvio crni oblak nestanka: ako nam je Bler donio onoliko dobra, zar bi nas Handke odbio?
Ali, gdje je tender? Ako želimo da se oslanjamo samo na vlastite srpske snage, zašto nije raspisan dvodržavni, a jednonarodni konkurs za Deklaraciju? Da svi mi kojima su na srcu srpstvo i Republika Srpska damo oduška svojim vizijama i svojim rodoljubnim čuvstvima, a da žiri, u kome bi takođe bili najbolji sinovi i ponajbolje kćeri danas još uvijek razdvojenih srpskih država, pregleda sve prispjele radove, koji bi svi bili izloženi i na internetu i na zidovima „Progresa“, gdje su visile i slivale se na pod probrane novinarske gadosti o pređašnjem predsjedniku Vlade?
Možda bi trebalo učiti i od Evrovizije i od rijalitija, pa dozvoliti stanovništvu obje srpske države da glasanjem preko mobilnog odaberu najbolju Deklaraciju, koju bi onda SANU i prekodrinska SANU samo naučno i umjetnički dotjerale da budu u duhu našeg jedinstvenog jezika, Bog ga unatoč svemu poživio, i njega i ćirilicu, da imamo Deklaraciju kakvu niko u regionu nema, da od miline dusi polude, a dušmani od sreće hude!
Deklaracija će biti geteovski opsežna, sveobuhvatna apoteoza slobodi, bratstvu (tj. srpstvu, što je isto), braniće pravo na srpski jezik, i naše, i naše braće (što je isto- isto), pa ljudsko pravo na pisana i štampana ćirilična pismena, braniće naše pravo na pravoslavlje, na svetosavlje, kao i naše pravo da svi navijamo za fudbalske klubove iz Beograda. Deklaracija će omogućiti osmozu svega lijepog iz jedne srpske države u drugu, ovih pet i po miliona eura samo su prva lasta, ako tako može da se kaže, dobro, nije prva, ali je prva nakon avgustovskog trijumfalnog bilansa Vlade Srbije, jao, jao, grešna mi duša, sad sam tek našao, Deklaracija se zove Deklaracija o opstanku Srba, pa ovo je iznad mojih najboljih očekivanja: neko bi, znači, da mi nestanemo, po uzoru na džinovske paprati, a mi to pismenim putem predupređujemo, da, da, sve što nas okružuje rado bi nam vidjelo leđa, ali ćemo mi stati leđa u leđa, kao naša voljena ocila, i opstaćemo uz nos svima koji likuju nad našom trenutnom raspolućenošću.
Kako sam bio naivan kad sam mislio da ni srpskom jeziku, ni ćirilici niko ne radi o glavi, sad vidim da smo i kao narod dovedeni na korak od iščeznuća, i baš dostojno i pravedno jest da se ta grehota preduprijedi jednim potezom, gdje duh trijumfuje nad neprijateljskim kapitalom i podmuklim planovima. U središtu pažnje nezamislivih pisaca Deklaracije o opstojaniju serbskomu biće, vidim, i nacionalna geografija, ali ne ona što štampa časopis o bijelim ajkulama i o mumijama, ni onaj TV kanal gdje stalno padaju putnički avioni, nego naša, srpska nacionalna geografija, da, Deklaracija će nam donijeti pravo na narodni zemljopis.
Ne bih se, priznajem, dosjetio da Deklaraciju posvetim opstanku; da je u naslovu riječ „preživljavanje“ to već ne bi bilo to, jer preživljavanje može i da ne uspije, doklen je opstanak stvar izvjesna, gotova i neopoziva, dušmane čekaju ne muke, nego vječnost muka: čim pomoću Deklaracije opstanemo dovešćemo sve koji nam rade o glavi pred svršen čin kome neće biti kraja.
Peščanik.net