-Piše: Boris Jovanović
Malo sam živ, mnogo sam kriv - razmišlja krivi pravednik dok srkuće jutarnju porcijicu samoprekora.
Mnogo mi krivice, pa mi malo i života-domišlja krivi pravednik nadnijet nad popodnevnim mlakašnim čorbuljkom.
Odreknem li se krivice, odrekao sam se i života svoga - pomišlja krivi pravednik pripremajući se za počinak bez dubokog sna.
Kakav li je život bez krivice, da mi je znati - vapi u sebi krivi pravednik dok ružoprsta zora ulazi kroz poderanu zavjesicu na prozoru.
I ima li, uopšte, života bez krivice?- potmulo jeca krivi pravednik dok jutro razvija zorna krila.
Kad sam već kriv, ima li smisla da pitam zbog čega sam kriv?-pita sebe krivi pravednik u krivom ogledalu svijeta.
I koga da pitam o krivici, kad niko ne zna ni šta je pravda osim Onoga koji na sve odgovara i bez pitanja?- zaključuje krivi pravednik izmivajući lice i umirujući dušu...
Zna krivi pravednik: svaki njegov sabrat ne pita za sopstvenu krivicu. Tegli je kao naslijeđeni dragocjeni tovar sve dok se ne dovuče do svog zasluženog kraja, kao i svaki krivi pravednik...
Eto nam miline svakdašnje, eto nam miline ovdašnje: prolaze tako i ovako krivi pravednici pored pravih krivaca u haosu preciznog poretka. Iako se ne zna - sve se zna. I zbog čega si kriv i zbog čega si prav, i ko je kriv, a ko je prav, ako je svijet mnogo više za krivdu, nego za pravdu...
Pa ako je svijet nakrivo nasađen, kako da nije i crna državica na krivdi zasnovana? Možda i davno, sigurno i sad...
- Dobro jutro, pravi krivče-pozdravlja krivi pravednik pravog krivca.
- Idi bestraga!-otpozdravlja pravi krivac krivom pravedniku.
Krivi pravednik sliježe ramenima na koje se oburdala sva krivica krivog svijeta. Odlučuje, kao i svaki krivi pravednik, da više ne pozdravlja pravog krivca znajući da nijedna odluka, a pogotovo njegova, nije konačna.
- Dobar dan, pravi krivče - opet pozdravlja krivi pravednik pravog krivca koji mu je, navodno slučajno, po drugi put tog dana prepriječio put.
- Idi bestraga!-srdito odgovara pravi krivac užasno rasrđen ponovnim susretom.
Krivi pravednik posramljen srdžbom pravog krivca opet sliježe ramenima na koja se, rekosmo li, oburdala sva krivnja krivoga svijeta.
- Dobro veče, pravi krivče-po treći put toga dana krivi pravednik pozdravlja pravog krivca koji mu je, čudnog li slučaja, prepriječio hodalište treći put toga dana.
- Idi bestraga!-sikće pravi krivac ne skrivajući gađenje istinskom gnusobom na svom krivom-pravom putu.
Krivi pravednik, poražen gađenjem pravog krivca, opet sliježe ramenima na koja se, ponovimo, oburdala sva krivnja ovoga krivoga svijeta...
Krivi pravednik bi nesumnjivo poželio i laku noć pravom krivcu, ali se, sva je prilika, njihovi noćni putevi ne križaju.
Krivi pravednik noć provodi u svojoj ubogoj suvoti mučeći sebe sopstvenom neobjašnjivom krivicom, a pravi krivac uživa u slastima i strastima mahnitog noćnog života...
Krivi pravednik u gluvoj noći ispija nakupljenu žuč neobjašnjive krivice, a pravi krivac iskapljuje nektar nedokazive krivnje.
- Ja sam kriv-ponavlja samom sebi krivi pravednik izmožden čudnom neobjašnjivom krivicom.
- On je kriv!-urla pravi krivac znajući da je neobjašnjiva krivnja krivog pravednika jedini dokaz njegove krivnje...
Ako su dokazi važni... ako ima krivih pravednika u svijetu prepunom pravih krivaca... ako je potrebno dokazati da je ubica ubica da bi bio ubica... i da je lopov lopov da bi bio lopov... i da je lažov lažov da bi bio lažov...
Pravi krivci u krivom pravedniku vide opasnost, a krivi pravednici u pravom krivcu vide sopstvenu sramotu.
- Ako u međuvremenu ne lipšem od gladi-misli krivi pravednik- svakako ću umrijeti od tuđe sramote...
Ima li sramote među građanstvom ili je glad jedina pravosnažna presuda...
(Autor je književnik)