-Piše: Milan Mišić
„Predsjednik Tramp se ponaša kao da je u TV rijalitiju, a njegova nesmotrenost prema drugim zemljama bi mogla da izazove treći svjetski rat”. Ovo nije citat iz neke prema američkom predsjedniku kritički intonirane novinske kolumne, kakvih je mnogo još otkako je postao kandidat za ”najmoćnijeg čovjeka svijeta”, a koje su se umnožile posle njegovog useljenja u Bijelu kuću, prije svega zbog njegovih političkih gafova, njegovog (geo)političkog neznanja, ignorisanja svih političkih pravila i njegovog ”nemara prema činjenicama”.
Ovo je izgovorio senator Robert (Bob) Korker, republikanac, predsjednik uticajnog Senatskog komiteta za spoljne poslove, koji je, sa još nekoliko uglednih republikanskih kolega, sa Trampom poveo verbalni rat.
Ne dešava se često da vodeći član jedne od dvije američke partije tako oštro govori o ”svom” predsjedniku, ali Korker smatra da je tako nešto njegova politička i moralna obaveza. ”Zabrinut sam”, obrazložio je u jednom intervjuu, ”i to bi trebalo da bude svako kome je stalo do naše nacije”. A posle jednog Tviter duela sa Trampom, izrekao je dijagnozu koja je brzo postala neka vrsta planetarnog hita: ”Sramotno je što je Bijela kuća postala obdanište za odrasle”.
Uvjerenje da je Tramp i posle skoro devet mjeseci otkako je na predsjedničkoj dužnosti i dalje politički amater koji nije svjestan da više nije u šou biznisu dijele i mediji, koji su ovim povodom konstatovali da je senator Korker samo javno iznio ono što mnogi republikanski senatori govore između sebe. Dodatnu težinu ovom zapletu daje okolnost da je on bio jedan od prvih iz republikanskog establišmenta koji je podržao Trampovu kandidaturu u izbornoj kampanji (pominjan je i kao mogući potpredsjednik, mada je to bilo u vrijeme kada je malo ko vjerovao da će Tramp da pobijedi).
Tramp, dakle, nastavlja da bude Tramp, i ta činjenica je naročito minule sedmice bila povod za porast međunarodne zabrinutosti, jer je sve očiglednije da je američki predsjednik u velikoj mjeri generator međunarodne nestabilnosti.
U tom pogledu američko povlačenje iz Uneska, Organizacije UN za obrazovanje, nauku i kulturu, nije glavna vijest: SAD su se od nje distancirale još 2011, kad je predsjednik bio Obama, pa je najnovija odluka taj raskol samo formalizovala, na obostranu štetu. I potvrdila rijetku Trampovu doslednost u politici ”prvo Amerika”, koju ostvaruje tako što SAD povlači iz svih međunarodnih multilateralnih sporazuma iz kojih može.
Jedan od njegovih prvih poteza bio je izlazak iz Pariskog klimatskog sporazuma, velikog međunarodnog konsenzusa o ekološkom spasavanju planeta koji je postignut zahvaljujući njegovom prethodniku, Baraku Obami. Onda je raskinuo Trans-pacifičko partnerstvo, trgovinski pakt sa zemljama Dalekog istoka, a sličnu sudbinu je najavio i Sjevernoameričkom sporazumu o slobodnoj trgovini (sa Kanadom i Meksikom)…
Unervozio je transatlantske saveznike izjavama da je NATO ”zastario”, a u petak je započeo i ono što je dugo najavljivao: demontiranje nuklearnog sporazuma sa Iranom, uprkos protivljenju ostalih potpisnica, sila koje su članice Savjeta bezbjednosti (Rusija, Kina, Francuska, V. Britanija) sa pridodatom Njemačkom.
Ono što, međutim, najviše zabrinjava jeste njegov odnos prema nuklearnom izazovu Sjeverne Koreje, pred kojim diplomatsku nemoć pokriva bombastom retorikom, što kod dalekoistočnih saveznika, Južne Koreje i Japana, izaziva neku vrstu panike.
Najnovija Trampova provokacija je njegova izjava da Amerika treba da višestruko poveća svoj nuklearni arsenal, što bi, bude li zaista realizovano, pokrenulo novu globalnu trku u nuklearnom naoružavanju i svakako povećalo sadašnji klub posjednika ovog sredstva za masovno uništavanje, koga već ima dovoljno da naša civilizacija bude razorena više puta.
Posledice ovakve politike su višestruke. Između ostalog, po prvi put se dešava da krhki međunarodni sistem koji je posle Drugog svjetskog rata uspostavila i održavala Amerika, razgrađuje ona sama. Poništavajući sve ono na šta su se u sporazumima obavezali američki predsjednici prije njega, Tramp urušava povjerenje ne samo u Ameriku nego i u osnovnu pretpostavku međunarodnog poretka po kojoj se globalni problemi rješavaju – globalnom saradnjom.
Prošlonedjeljni izvještaji iz Bijele kuće u vodećim američkim medijima potvrđuju ranije vijesti o Trampovoj ličnoj ćudljivosti, periodima tmurnog raspoloženja i naporima onih oko njega da kontrolišu njegove neobuzdane izlive koji su bili povod da ga njegov šef diplomatije Reks Tilerson pred nekoliko svjedoka nazove ”moronom” (”kretenom”, u najbližem prevodu).
Sve ovo potvrđuje metaforu senatora Korkera o ”obdaništu za odrasle” u središtu američke moći. I jača strahovanja da bi, prije nego što eventualno, nekim zaokretom, postane bolje, moglo da bude još znatno gore.
(Autor je bivši glavni i
odgovorni urednik ,, Politike'')