-Piše: Dragan Mraović

Teče devetnaesta nekažnjena godišnjica vašingtonskog, briselskog i NATO zločina protiv srpskog naroda ne samo u Crnoj Gori i Srbiji, već i u Hrvatskoj, BiH, a i Sloveniji gdje je taj isti narod obespravljen. Danas je jasno da je agresija na Jugoslaviju bila u stvari agresija na srpski narod u cjelini. Ta agresija nikada nije obustavljena, samo je mijenjala odoru. O stranim zločincima ne treba zboriti. Za njih uvijek važi naš odgovor: ko tebe kamenom, ti njega i glavom i ramenom. Strani agresori i zločinci su jad teški, ali gori od njih su ovi „naši” koji su im pomagali i koji im pomažu da opravdaju svoje stravične zločine protiv srpskog naroda. Vrijeme teče. Vremenska distanca se polako vaspostavlja, a iz nje izranjaju dva lika: Zoran Đinđić i njegov jatak Milo Đukanović... Prisjetimo se samo kada je Đinđić tvrdio da se morao kriti u Crnoj Gori od Miloševića s kojim je bar „pedeset puta sjedio na kanabeu“ dogovarajući da dobije premijersku palicu. Potom je dobio „bolju“ ponudu od Amera i Engleza...
Njegov jatak Milo, u međuvremenu je naučio da se svaka neposlušnost đavolu, pošto si mu prodao dušu, kažnjava paklom!
U zajedničkoj izjavi za „Njujork Tajms” od 8. maja 1999. (New York Times, Opinion After The War In Serbia Is Over By MILO DJUKANOVIC and ZORAN DJINDJIC, may 8, 1999), oni pozivaju NATO da nastavi bombardovanje Srbalja sve dok Milošević ne padne s vlasti. Zatražili su i okupaciju tadašnje SRJ, jer predlažu „rješenja koje će uključiti da se na Kosovu rasporede međunarodne trupe“. Dakle, obojici je bilo najvažnije da sjednu u Miloševićevu fotelju, po cijenu okupacije svoje zemlje i daljeg uništavanja života naših građana. Bombardujte, ubijajte nam djecu, rušite nas, samo da on ode, a da mi dođemo! Za njih je bilo najvažnije da se ne desi da se „Milošević ne povuče s vlasti, jer bi to bio nastavak tragedije“, a to što bi nam bilo ubijeno još djece i ljudi, što bi nam srušili i ono malo što je još preostalo, to nije bilo važno. Po čemu je onda NATO veći zlikovac? Gazda i posluga su isti...
Htjeli su da motivišu javno mnjenje u članicama NATO-a da prihvati duže bombardovanje, ne samo do „rješavanja situacije na Kosovu i Metohiji“ (sic!), već do Miloševićevog pada s vlasti. Nijedan od njih dvojice nije htio da brani zemlju. Tvrdili su da ukoliko se „rat završi potpisom mirovnog sporazuma, a istovremeno na vlasti ostane isto vođstvo, sa Slobodanom Miloševićem na čelu“, to predstavlja nastavak „tragedije“, jer jedini ne-tragični scenario za njih bi bio nastavak bombardovanja dok se tadašnji legalni i legitimni predsjednik SRJ ne primora silom, krvlju i izdajom, da ode s vlasti. To što bi to podrazumijevalo brojne nove žrtve među građanima Srbije nije ih brinulo, ako im to napuni džepove i oni budu na vlasti. Naravno, nude i „uspostavljanje spoljašnjeg tijela koje treba da pomogne i prati političku promjenu“, odnosno da nam njihovi strani mentori kroje kapu preko njih. Pošto će „demokratskoj opoziciji biti teško da funkcioniše poslije NATO kampanje, jer će nas ljudi vjerovatno vidjeti kao dio te Evrope – dio tog Zapada – koja nas bombarduje, uništava nam mostove, puteve i fabrike i ubija civile i doći će do protesta ljudi u Srbiji i u Crnoj Gori“, tražili su od Zapada pare da zamažu narodu oči, a u stvari da napune svoje džepove! Dobili su ih... Jedan je, u međuvremenu, izgubio život. Drugi je izgubio samo čast, ali ima noćne more, jer mu se život može pretvoriti u doživotnu robiju.
(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)