-Autor: Dejan Ilić

Kao Vučiću, ne treba vjerovati ni njegovoj takozvanoj pres službi. Sasvim je moguće da je tema sastanka između njega i Aleksandra Soroša, kako kaže vijest, „zamjenika predsjedavajućeg Fondacije za otvoreno društvo“, bio isključivo položaj Roma u Srbiji i mjere potrebne da se on poboljša. Vučićeva služba je na to možda bez znanja drugog sagovornika samovoljno i proizvoljno dodala onda i sledeće: „Aleksandar Soroš je izrazio spremnost još veće podrške reformama, jačanju kapaciteta državnih institucija i jačanju demokratskih procesa u Srbiji“ – i tako mladog Soroša napravila debilom. A možda ti iz službe i nijesu ništa dodali; možda je Soroš mlađi zaista to rekao – „još veće podrške reformama, jačanju kapaciteta državnih institucija i jačanju demokratskih procesa u Srbiji“. Pa niko ni na šta nije morao da ga pravi, jer je sve sam napravio, to jest rekao.
Bilo je mjesta za nadu da su Soroš stariji i mlađi zajedno sa svojim savjetnicima i brojnim uglednim intelektualcima okupljenim u razne Sorošove institute i škole izvukli pouke iz mađarskog slučaja te riješili da slične greške ne ponavljaju. Ako ih je već Viktor Orban (bivši Sorošev stipendista) zloupotrebio za svoje niske političke strasti, izigrao, izvrgao ruglu i ponizio, mogli su barem malo da sačekaju prije nego što pohrle u zagrljaj sledećem „kumu“. Istog dana kada stiže vijest da se Fondacija za otvoreno društvo seli iz Budimpešte u Berlin i u vrijeme kada Sorošev Centralnoevropski univerzitet (CEU) oglašava da otvara ogranak u Beču, a što ljudi uglavnom razumiju kao evakuaciju ove visokoškolske ustanove iz Mađarske, Aleksandar Soroš se viđa s Orbanovim političkim blizancem u Srbiji i nudi mu pomoć, kaže pres služba, još i za evrointegracije i podizanje preduzetničkog duha (što valjda ima veze s naopakim dualnim obrazovanjem).
Nema razloga da pitamo da li je Vučić izdajica i strani plaćenik kada se sastaje s čelnicima Soroševe fondacije. Nema razloga da pitamo da li su izdajničke i plaćeničke državne ustanove u koje se uliva Sorošev donatorski novac. Ono što zasigurno znamo – građansko društvo sa svim svojim dijelovima po definiciji je za Vučića i njegove poslušnike u državnim tijelima izdajničko i plaćeničko, a pogotovo kada mu novac stiže od Soroša. Služba nije navela da li je i o tome Aleksandar razgovarao s Vučićem. Kao što ne znamo ni s kojim je Vučićem Alekandar u stvari razgovarao. Da li s Vučićem zainteresovanim za slobodu medija ili s Vučićem koji gazi medije? Da li s Vučićem mirotvorcem ili s Vučićem ratnim huškačem? Da li s Vučićem radikalom ili s Vučićem (novo)radikalom?
Godine 2016,,,CEU Press‘‘ je u engleskom prevodu objavio knjigu Balinta Magyara o Orbanovoj mafijaškoj državi. Bio je to potez naknadne pameti, pošto je u Mađarskoj već sve za Soroševe ustanove i vrijednosti iza kojih one stoje nepovratno krenulo dođavola. I ne samo u Mađarskoj već i u najvećem dijelu centralne Evrope. O tome je već bilo riječi: Magyar korak po korak opisuje kako Orban osvaja institucije, ruši pravnu državu i umjesto vladavine prava uspostavlja vladavinu pravom. Naprosto je mučno gledati kako Vučić u stopu prati Orbana. Ako sam Aleksandar i nije stigao da pročita Magyarovu knjigu, neki od brojnih pametnih ljudi oko njega sigurno jesu. A barem neki od njih odlično poznaju i stanje stvari u Srbiji. I barem neko od njih je morao da Aleksndru kaže (sve i ako ih nije pitao) – pa nijesi valjda debil da kažeš Vučiću da će mu fondacija još pomoći u „reformama, jačanju kapaciteta državnih institucija i jačanju demokratskih procesa u Srbiji“.
A Aleksander je to ipak rekao Vučiću i to baš kada se ovaj sprema da donese zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, zakon dakle koji po svemu podsjeća na Orbanove mjere zbog kojih se Soroševa fondacija iz Budimpešte sada seli u Berlin. Nije to jedini zakon koji treba da ojača institucije mafijaške države na štetu demokratskih procesa koje bi Soroš tobože ovdje još da pomogne. Podsjetićemo se kako je prije par godina donijet Zakon o medijima, čime je legalizovana devastacija domaće medijske scene. Iz perspektive učestalih susreta Vučića i Soroša, više ne čudi što su donošenje i primjenu Zakona o medijima zdušno branile osobe iz najužeg kruga nekadašnjih uživalaca Soroševe pomoći. Na isti način ne treba da nas buni ni potpisivanje trogodišnjeg ugovora o saradnji na projektu za „podizanje svijesti o odgovornom ponašanju na suncu i štetnim efektima UV zračenja“.
Umjesto uporišta za vrijednosti građanskog društva, Soroševa fondacija danas nam se pokazuje ili kao leglo kolaboranata ili kao „know how“ za uspostavljanje diktatura, barem u centralnoj Evropi. Umjesto da se zahvale Sorošu, nezahvalni ovdašnji diktatori u usponu šutiraju ga iz svojih zemalja jednom kada ojačaju toliko da mogu bez njega. Na to bi Soroš mogao odgovoriti i tako što će otkloniti sve buduće nesporazume jednostavnom promjenom imena (i prioriteta) u – Fondacija za zatvoreno društvo.
Peščanik.net