-Piše: dr Blažo Zlopaša

Kada se u Kninu desi čudo neviđeno, gdje se na najkičerastiji način slavi nekažnjeni veliki zločin, crnogorski oficir uveliča to „slavlje“, dan velike tuge, do juče svog naroda. Stade ispod neoustaške zastave i krvavog usklika „Za dom spremni“. Dobih poruku uglednog crnogorskog publiciste i pisca Ranka Pavićevića: „Čudo ste vi Nikšićani! Nakon svega, sada upoznasmo i ovoga Mašulovića iz sela Prage kod Nikšića, koji nam kao što si vidio, „osvijetli obraz“ u novoj NDH. Bože, koliko razloga da se „radujemo“ ovakvim tipovima i režimu koji predstavlja. To je, na žalost, to „lijepo lice“, „demokratske“, „ekološke“, natovske i evropske Crne Gore!“ Pridruži mu se i Matija Bećković: „Da sam juče umro, ne bih znao da postoje takvi Mašulovići!“Svali se sva bruka na jednog čovjeka! Poznajući porodice Mašulović u Nikšiću kao časne, zainteresovah se čiji je sin. Rekoše Lukin. Uhvati me sto muka. Odjednom u mojim sjećanjima odzvanja urlik legendarnog Mladena Delića: „Ljudi, da li je ovo moguće!?“Časni Nikšićani Luka Mašulović i Lolo Šturanović bili su prvim redovima na dubrovačkom ratištu, divili su se njihovoj hrabrosti i čojstvu. U jednoj zasjedi zapazili su ranjenog „zengu“, koji je uperio mašinku u njih, ali, srećom je potrošio sve metke. Šturanović nije pucao u neprijatelja, čiji su saborci u zloglasnoj Lori, zarobljenim Nikšćanima i Šavničanima, koji su tada izvršavali ustavnu obavezu služeći obavezni vojni rok, vadili oči, sjekli uši, kidali noseve, umorivši ih na najzvjerskiji način. Zgrabio je ranjenog „zengu“ i odvezao u nikšićku bolnicu. Mučenicima Lore Crna Gora nikada nije počast odala. Nemam namjeru da branim crnogorskog oficira, ali on izgleda nije svjestan gdje ga je režim gurnuo. Crnogorski oficir je živ i zdrav. Ali, vlastodršcima je neoprostivo da se na člana časnih Mašulovića svali ona Njegoševa: „Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka!“
Postoji jedna razlika, između nacizma i ustaštva; ustaštvo je bilo surovije za srpski rod, u dječjim logorima sasijecalo ga je u korijenu da se ne obnovi. „Tisućgodišnja težnja“ ostvarena je velikim i nekažnjenim zločinom „Olujom“. Čudno je da „demokratski“ svijet Zapada o tome ćuti!? Hibrid kakva je EU nema budućnost! Tvrdim da će se moja vizija ostvariti i ne treba žuriti ka tom birokratskom čudovištu globalizma. Da ima budućnost, ne bi ćutala na slavlje velikog zločina i javne manifestacije fašzma i ne bi imala ovakav Haški tribunal, koji je oslobodio zločince! Da su to demokratske i pravne tvorevine, zabranile bi kićenje zločinaca medaljama i urlikanje nekog Tompsona! Vratimo se oficiru Mašuloviću, koji je preko noći, zahvaljujući elektronskim medijima, kod srpskog roda i svakog časnog Crnogorca postao poznat od Australije do Amerike, Rima i Pariza, od sjevernog do južnog pola, i do svakog kutka planete, gdje postoji Srbin i Crnogorac.
Čudno je da časni otac sinu nije objasnio da je ustaštvo najgori oblik hitlerizma, a povampirenje tog zla odvelo ga je na dubrovačko ratište iz patriotskih pobuda. Ali, crnogorski oficir nije nepunoljetan i neobrazovan, da ne zna u kakvu ga je sramotu režim gurnuo. Jedno je sigurno, crnogorski oficir ne poznaje istoriju države, a profesija mu nalaže da je brani. Država i narod ne brane se samo oružjem. Postoje situacije kada se brane mudrošću i čašću, što je sve teže u beščasnom „savremenom“ svijetu. Nasuprot crnogorskom oficiru Mašuloviću i nekom anonimnom Predragu koji ga je gurnuo u sramotu, stoji Bjelopoljac Iso Mahmutović. Iso je simbol Crne Gore, časni Crnogorac islamske vjeroispovijesti, onakve kakvu izgleda crnogorski oficir ne poznaje. Kada je trebalo srušiti crkvu na Lovćenu da bi se izgradio mauzolej, dovedena je grupa radnika, ne slučajno, pretežno muslimana i Albanaca koji treba da ruše kapelu. Među njima bio je Iso Mahmutović. Nije htio da okalja ni ruke, ni obraz. Odbio je da udari na srpsku i crnogorsku svetinju, iako ga je to moglo skupo koštati. Iso je odbio naređenje, kratko odbrusivši poslovođi: „Neću da rušim ničiju svetinju, da ukaljam obraz i ruke, i da đeci bacim sramotu i prokletstvo!“ Poslovođa mu je priprijetio otkazom. Iso je uzvratio: „Ja sam rekao: neću da rušim ničiju svetinju, a ako neko pokuša da ruši moju, može samo preko mene mrtvoga. Nema toga ko mi to može narediti. A, što se tiče otkaza, ne morate se mučiti, već ga imate, odlazim sam!“ Svi radnici su se solidarisali sa Isom, i napustili gradilište. Iso je sačuvao čast i obraz, svoj, svojih naslednika i obraz Crne Gore koju treba voljeti i njome se ponositi.
Vidjevši kuda srlja moja Crna Gora pomišljao sam da bih bio zahvalan onome ko bi mogao da je istjera iz mog bića. Što je nemoguće! Ali snagu i ponos daje mi Njegoševa Crna Gora koju nosim u sebi. Zar to jasno ne govore riječi Ivane Tomove Petrović na sahrani njenog sina Njegoša: „Braćo Njeguši, sokolovi crnogorski, nije vam to lijepo što činite, što plačete i kukate za mojim sinom, a vašim vladikom. Nijesam ga rodila niti za plakanje niti za kukanje, već sam ga rodila o dobru imena našega i srpskog. Prestanite sa plačem, jer ja, njegova majka, plač ne mogu slušati. Ja sam bila i danas sam najsrećnija majka kad mi je Bog darivao tebe, moj vazda najljepši sine. Bio si mi ti, sine, najljepši među najljepšima, ne samo tijelom nego i dušom. Za vaistinu božju, ja, tvoja majka, za tobom neću nikada zaplakati, jer kad bih to činila, ja ne bih bila tvoja prava majka. Treba da plaču majke koje rađaju izdajnike i pogani ljudske, a ne ja. Prosta ti, sine, materinska rana, prosto ti materinsko mlijeko. Slava Bogu koji te tako mladog i lijepog uze. Bar će on, najdraži sine moj, imati od tebe što da vidi“.
Koliko će danas zaplakati majki i očeva kada vide šta im djeca čine! Crna Gora je nagovijestila da će nakon ovog jadnog oficira uskoro u Zagreb doći neki novi Savići Štedimlije, a na ovaj način Milova Crna Gora ide istim putem kojim je išao Štedimlija; okrećući leđa svojim precima i svrstvajući se na stranu Hrvatske, kakva god ona bila– 1941. godine bila je ustaško-fašistička, a danas neoustaška. Vjerujem, a to protokol nalaže, da će na sledećoj proslavi „Oluje“ Crnu Goru, zbog dobrosusjedskih odnosa, predstavljati premijer Marković, a vjerovatno i Milo Đukanović.
Na hrvatskoj televiziji pratio sam žalosnu lakrdiju u Kninu, koju je uveličala i besjeda biskupa da je „Oluja“ dar od Boga!“ Au! Šta reče, biskupe, na fešti gdje se slavi zločin? I Boga pretvoriste u đavola. Čiji je to, i, kakav Bog? Zar su božji darovi ubijanje nevinih, progon sa vjekovnih ognjišta, paljenje i rušenje njihovih domova, ubijanje djece i staraca, rušenje pravoslavnih crkava.
Nesrećna biskupova besjeda, koju je slušao i crnogorski oficir, suprotna je besjedi Svetog Nikolaja Velimirovića:,,Niko pod suncem nije veliki, osim čovjeka koji vjeruje u krajnju pobjedu dobra, a to je vjera u Boga. Niko ozbiljan ne vjeruje u Boga, ako ne vjeruje u krajnju pobjedu dobra. Ako Bog postoji njemu pripada krajnja pobjeda dobra nad zlom. Ako bi zlo pripadalo pobjedi nad dobrom, onda to znači da je Bog zla sila. U svijetu se bore dobro i zlo. Ako pobijedi zlo, onda znači da je Bog sila zla. Kad kod čovjeka potamni vjera u krajnju pobjedu dobra, znači da je potamnila njegova vjera u Boga. Bog kao dobra sila, vjera je u krajnju pobjedu dobra. Hrišćanin koji propovjeda krajnju pobjedu zla, nije hrišćanin...“ Besjeda biskupa nije iznenađenje, u skladu je sa „Olujom“– vrijeđanje Boga! Nikšićanin Mašulović neka uzme da čita višetomno djelo osnivača i dugogodišnjeg direktora Muzeja genocida, slavnog naučnika i časnog Nikšićanina Milana Bulajića „Uloga Vatikana u NDH“. Bulajić je bio porotnik na suđenju zločincima Ajhmanu i Artukoviću. Sahranjen je u rodnim Vilusima, a niko od predstavnika režima nije prisustvovao sahrani.
Na pitanje kuda to srlja Crna Gora, avgusta 2015. godine, kada je bilo nezamislivo da će se na proslavi „Oluje‘‘ pojaviti jedan Mašulović, odgovorio je Durmitorac Radenko Vuković Pile: „Ispod ovog nebeskog svoda, otkad se čovjek po zemlji kreće, nije bivalo kod ljudskog roda, države manje–sramote veće“.