-Piše: Milan Mišić

Ljeto je uveliko sazrelo i prošlo raskršće Svetog Ilije, poslije kojeg je sunce sve milije. Pa, ipak, žega i prateća sparina ne popuštaju, a medijima je i ovo ljeto povod za debate o klimatskim promjenama - s dobrim razlogom.
Ova godina će, naime, nastaviti tradiciju prethodne tri, koje su, kad je riječ o globalnom prosjeku, bile najtoplije otkako se vremenske prilike evidentiraju. S tim što je bilo nekih paradoksa poput činjenice da je jul bio topliji u Skandinaviji nego na Mediteranu, uprkos tome što su u poslednjih desetak dana na evropskom jugu, u Španiji i Portugaliji prije svega, postavljeni neki novi temperaturni rekordi.
U Tokiju se prvi put na termometrima očitavalo preko 40 stepeni, što je, prema vijestima, usmrtilo 125 ljudi. U pojedinim djelovima Njemačke proglašeno je meteorološko vanredno stanje, uz nešto vedriju zabrinutost zbog toga što su vrućine doprinijele nestašici piva i prvoj većoj krađi sladoleda.
Drugdje nema baš nimalo razlog za vedrinu: u požaru u okolini Atine, bilo je gotovo stotinu stradalnika. Veliki požari haraju i u Španiji i Portugaliji, a danima već stižu uznemirujuće slike vatrene stihije koja je najveća u istoriji Kalifornije. Tamošnji požar je toliko snažan da u svojoj okolini već proizvodi i posebnu mikro-klimu.
”Klima je ono što očekujemo, a vrijeme ono što dobijamo”, konstatovao je svojevremeno Mark Tven. Ako se to uzme u obzir, onda se može argumentovati da nema ničeg novog pod kapom nebeskom: preobilnih kiša i suša je bilo još u biblijsko vrijeme. Pa i ovog ljeta, u našim krajevima smo se u jednom momentu žalili da ćemo zarđati od svakodnevnih pljuskova, da bismo sada kukali na avgustovske žege.
Što će reći da se neko uvijek žali na vrijeme. Optimisti tako kažu da je hladnoća odličan izgovor za zagrljaje i da, sa druge strane, treba da budemo zahvalni Bogu što je toliko toplo da možemo da se žalimo da je suviše toplo, kao i da treba da se pridržavamo skandinavskog pravila da nema lošeg vremena, nego samo njemu neadekvatne odjeće.
Sve ovo, međutim, ne može da umanji realnost da je globalni temperaturni prosjek danas za jedan stepen veći nego u predindustrijsko doba i da raste za 0,17 stepeni godišnje. Naučnici upozoravaju da će, poraste li ovaj prosjek za dva stepena, nastupiti teške posledice za globalno društvo, ekonomiju, pa i samu civilizaciju.
Nije potrebna velika ekspertiza da se zaključi da ekstremno sve više postaje normalno. Eksperti, pak, ukazuju da se klimatska nenormalnost pretvara u opasnu realnost.
Najnoviji dokument o tome objavljen je početkom ovog mjeseca u zvaničnom časopisu američke Nacionalne akademije nauka, sa potpisom čak 16 autora, čija je teza da bi kombinovano dejstvo najmanje deset procesa koji su neporecivo u toku - od topljenja polarnog leda, preko zagrijavanja mora do iščezavanja šuma - do kraja ovog vijeka ili nešto ranije moglo planetu da pretvori u ”vreli staklenik” i izazove domino efekat koji bi obesmislio sve napore da se globalno zagrijavanje zaustavi.
U svim simulacijama klimatske budućnosti jedan od ključnih faktora je količina gasova, prije svega ugljen-dioksida, koje ljudske aktivnosti - industrija, transport i ostalo - emituju u atmosferu, što u krajnjem ishodu izaziva degradaciju biosfere. Ali pomenuti naučni tim upozorava da, čak i ako se dostigne ono što je predviđeno Pariskim klimatskim sporazumom, ekološki sistem planete može da dospije na kolosjek koji vodi ka nezaustavljivom ”pregrijavanju”.
Da li to znači da od globalnih napora (sa različitim pojedinačnim doprinosima) treba dići ruke? Odgovor je svakako negativan, mada, kako stvari stoje, ciljevi međunarodnog konsenzusa postignutog u Parizu 2015. (iz koga je u međuvremenu istupio jedan od glavnih aktera, Amerika) i dalje su golub na veoma visokoj grani.
Napredak je, naime, u ovom momentu, kako zaključuje najnovija analiza londonskog „Ekonomista”, nedovoljan, što ne znači da ga uopšte nema. Tri godine poslije pariskog dogovora, emisije CO2 su u porastu, rastu i investicije u naftu i gas, kao i potražnja za najprljavijim gorivom, ugljem.
S druge strane, proces takozvane ”dekarbonizacije” - prelaska na obnovljive izvore energije - u postojanom je usponu: lane je, na primjer, broj automobila na električni pogon po prvi put premašio milion, a nije zanemarljiv ni porast ekološke svijesti: već više od 60 odsto stanovnika u 38 anketiranih zemalja globalno zagrijevanje smatra prijetnjom koja je podjednaka onoj od islamskog terorizma.
Neubijeđeni ostaju još političari kojima je teško da donose često u ovom pogledu nepopularne odluke čije će se dejstvo osjetiti tek kad njih više ne bude, kao i interesi moćnih industrija (što se najbolje vidi na primjeru Amerike).
Kako god bilo, nemamo izbora nego da se suočimo sa činjenicom da nam je kuća rastuće vruća.
(Autor je bivši glavni
i odgovorni urednik
„Politike”)