-Piše: Milisav S. Popović

Tripleks diabulus čine tri aktera: dželat, trovač i bogomoljka.
Dželat - nemilosrdna snagatura što raspoluti glavu za bačvan sitnicu. Dobra stvar, donekle: sa njim uvijek znadeš na čemu si. Kazna je neminovna, sinovče. Taj pitanja ne postavlja. Nema mravinjanja po njegovoj savjesti. U klanju, vjerujem, ne vidi zadovoljstva - već obavezu koja mu je pogodnome pružena. Izuzetno je posvećen zadatku. Trudi se da mu krv ne poštrca odoru.
Loša stvar, odnekle: nemoguće ga je ubijediti u značaj nečija života. Nema poštovanja ni prema kome, osim prema onom ko mu je omogućio da kažnjava. Sve druge duše mu zaudaraju - jednako je kadar da sasiječe najboljega ili silovatelja. Tja, opasna kreautura od koje treba bježati zavazda.
Trovač - koristi ljudske slabosti kako bi se privukao čovjecima. Saznaje mu meka mjesta, pa ispusti stihove da ga zavede. Govori stvari na koje imun ne moš biti. Kako dani prolaze, pronalazi načine da kratkim ubodima našiljene travke uvede lan ikru u krvotok. A od takojeg otrova se prvo kosti sparuše. Nakon deset dana, nesrećnik ili nesrećnica povijaju se u grehotnim bolovima... opet u naručju pjesnika, tražeći utjehu i slad lažni, te opranu nadu da će sjutra biti sve kako treba. Da će da se oporave.
Dobra stvar kod trovača, donekle: jeste gad, jeste da glumatanjem žrtvu zavede, ali joj i na samrtnoj postelji izgleda kao da mu je stalo. Stane tako i jeca. Osmjehuje se sažaljen... iako lan ikru ne prestaje da ukapava. Stihovi su mu lijepi. Očarave, sinko... zbilja očarave.
Loša stvar, odnekle: zbog trovačke poezije nekoliko gradova je bilo spaljeno u pokušaju da se doznaju verse... jer, znadi, te ti stvari poput bajalice opijaju prostodušne. Zaslijepe krasnom mrežom i nema oporavka!
Bogomoljka - a taj ti je pa ponajgori! Kad taj ili takva zavoli, samo se nadima od ljubavi. Prekipi preko ljudske soli, pa mora da se čojeku osveti. Osveti, velim ti! Jašta! Ubiva onoga koga zavoli. U određenu osobu ufitilji. Zbog nje je pripremna da učini sve na bijelome svijetu. Odavde pa do Azarije da ode. Da odigra razna kola, samo da zavede... i ugrabi, pa da je više ne ispušti. Nakon toga - na najsvirepije od poznatih vještina, kida grlo ljubavnika ili mu crijeva prospe, zasiječe žile oko peta... jer smatra da je oduzimanje mogućnosti života onome koga voli, najsvetija od svih dužnosti ljubavi.
Dobra stvar, donekle: čovjek bogomoljka nosi skupocjene darove onome u kog se zaljubio. Istinski pati, ako njegova ljubavnost pati. U stanju je da učini sve kako bi je oslobodio drugih problema... samo da postane potpuno i apsolutno njegova.
Loša stvar, odnekle: Šta da ti kažem... šta drugo sem da prvi čin ljubavi, kada im se tijela upletu, pa zađu jedno u drugo u septu -završi se raspuklinom... i bogomoljkinim valjanjem u krvi i iznutricama dok je tjelesina još vrela.
***
Ovaj kratak spis o podjeli uloga, napisan je u ranom dobu uzdizanja rimskog carstva... Smatralo se da je u pitanju latinska bilježnica - u slavu književnosti, možda čak pozorišta. Puka umjetnina o razmišljanju nekog davno umrlog besjednika. Nepoznatog autora istorija dugo nije mogla da evidentira. Pa mu dadoše ime Kasijus Diks... no, u poslednjih nekoliko decenija, dođoše do iznenađujućeg otkrića. Nije Tripleks diabulus nikakva literarna konstrukcija, radilo se o nečem značajnijem - mnogo važnijem! Bješe to prva pokazna bilježnica o vrsti ljudskog karaktera. Prva bihevioralno patološka podjela među dušama - ono što moderno doba naziva psihoanalizom. Našli su i autora, kao i nastavak njegovih bilježnica. Evo šta je Adrijan Tremelijus još napisao:
***
Postoji i Tripleks patrocinium. Čine ga tri karaktera odbrane od zla: vuk, pijetao i vidra.
Ako čovjek ima vuka u grudima, ondak ima i mjesec pod stopama. Kadroća njegove snage je pogolema! Samo vuk može da proždere dželata.
Pijetao more biti žena - i samo jedino ona. Vriskom u zoru oda trovača. Treba ga ubiti srpovima i zaplet na kapije... kao opomenu drugima.
Vidra stanuje u djeci - samo ako su od grijeha čista. Očima tjeraju bogomoljke... ništa od njih ne ostane osim tropa.
***
Sve ovo što je u rukama, što je darovano meni i sličnima - predstavlja osjećanja i djelanja nastala kao rezultat vjekovima taloženog iskustva brojnih generacija predaka. Pruženi su dvogledi i lupe - da bolje savladam ljude. Da vidim porube, kroz prizme sočiva prepoznam grube... i na kraju od svog tog soja raznolikih definicija, ne nađoh u ljudima spokoja... mnogo je, brate, nesoja. Mnogo uvijenih prizora.
San o čovjeku, kakav čovjek treba, bude toliko dalek da ti se sanjati ne da... Onda priđem početku svih početaka... pa u sebi deklamujem priču o dželatu i sjekirama. Spoznam vrijednost Tremelijusa... na časak odahnem, uz njega je jasnost britka. Tako prosta i nemilosrdno čista. Jer, u pitanju o đavolima leži odgovor od tri smisla: sve što ti treba jesu vuk, pijetao i vidra. Zbilja? Da li je moguće da je ljudskost u životinjama?
A opet, kako spasiti ljude kad im je već u krvi lan ikra?
Kako preživjeti ljubav kad te ima bogomoljka?
Vele da je istina uvijek ista... ako ne nanosiš bol, bol će ti biti nanesena.
Nisi ti samo jedan od karaktera... u tebi stanuju oba tripleksa.
Jesi nekome odbrana... ali, brate, drugima si prokleta tamnica.
(Autor je književnik)