-Piše: Tomica A. Milović

Da li čovjekov život, globalno posmatrano, prijeti da postane život bolesti, bezidejnosti, bezumlja? Da postane oaza mrtvila i degenerisanih individua? Od fizičkih, pa sve do moralnih i psihičkih nakaza. Da li čovjek svoj intelekt može svesti, a sve zahvaljujući sopstvenom nerazumnom ponašanju, do nivoa zakržljalosti? I da li takav proces prijeti da se čovječanstvu, na taj način, potpiše smrtna presuda? Ona presuda koja ne bi bila posledica ratova ili nekih drugih (prirodnih) katastrofa.
Oblici deformisanosti kod savremenog čovjeka sigurno ne nastaju slučajno. Naučna, psihološka, politikološka i druga istraživanja pripisuju ih uticaju globalističke, političke i finansijske oligarhije. Pripisuju ih liberalnom poretku, onom poretku kojem profit predstavlja smisao življenja. Pred „svetim trojstvom profita“ padaju sve zdravorazumske i moralne norme mišljenja i ponašanja. Nauka je ovakav sistem krstila imenom „ekonomija bezumlja“ i „fabrika degenerisanih ljudi“. U ovoj degenerisanoj fabrici svi zdravi obrasci življenja završavaju u starom gvožđu. Ona zapošljava pojedinca koji ne misli svojom već razmišlja glavom liberalnog poslodavca. „Fabrici degenerisanih ljudi“ trebaju zaposleni zavisnici svih vrsta. Ne samo zavisnici od tradicionalnih narkotika već, možda i više, zavisnici od takozvanih društvenih mreža.
Društvene mreže predstavljaju revolucionarni proizvod čovjekove stvaralačke harizme. Značajne su za ljudski rod kao zajednicu, ali i opasne za pojedinca. Društvene mreže svog korisnika (čovjeka) iz realnog svijeta prebacuju u atar „virtuelne realnosti“. Nepostojeće realnosti. I to predstavlja najveću prijetnju da čovjek izgubi orijentaciju gdje se i u čijem društvu nalazi. To je velika mogućnost da se ljudi, tako izmanipulisani u vremenu i prostoru, realno, i vrlo ozbiljno, okrenu jedni protiv drugih. Dugo zadržavanje „u rešetu“ društvenih mreža, makar samo iz razloga da se „ubije vrijeme“, može dovesti (i dovodi često) do asocijalnog ponašanja. I kandiduje posjetioca te mreže za uživaoca specijalne vrste narkotika. Za zavisnika od Fejsbuka, Tvitera, Instagrama... Iako ova vrsta zavisnosti nije u tolikoj mjeri fatalna kao ona izazvana prirodnim drogama, ona i te kako krade i ubija ličnost čovjekovu, njegov misaoni i emotivni svijet. Ubija život u realnom, i prenosi ga u nepostojeće, košmarno okruženje.
Živeći izvan realnog svijeta, izvan sebe kao jedinog „realnog stvora“, čovjek postaje lak plijen za razna, prije svih nervna i psihička oboljenja. Svjetska zdravstvena organizacija saopštava da na pomenuta oboljenja otpada 15 do 20 odsto. A da za njihovo liječenje ide 30 odsto svih potrošenih ljekova. Podaci se odnose uglavnom na one, u svakom pogledu (ekonomskom, kulturnom, tehnološkom...) najrazvijenije zemlje.
Da li se nekada zapitamo koliko internet i društvene mreže, kojima se čovjek kao omamljen predaje, doprinose duševnom poremećaju? Može li ostati bez posledica, često i najgorih, ako je pojedinac spreman da odmah, bez premišljanja, Fejsbuku, Tviteru, Instagramu pokloni svoj fizički, psihološki, intelektualni profil? I tako omogući da taj profil „obrađuje, prerađuje i troši“ vascijela planeta. Pametno i vaspitano, ali još više kuso i repato, primitivno i nevaspitano, zlim namjerama zadojeno. Ako si se jednom pojavio na nekoj od društvenih mreža, nema popravnog. Ostao si zauvijek tamo zakatančen, sa svim „blagodetima“ koje ti je to pojavljivanje donijelo. Vjenčanje s crnim đavolom ostaje čvrsto i neraskidivo, za sva vremena zla. Samim tim, socijalni, mentalni i psihološki rascjep ličnosti dostižu vrhunac. I tu je kraj čovjeka, stvorenog po skici božjoj.
U knjizi „Šta internet radi sa našim mozgovima“ novinar Nikolas Kar je upozorio da internet i društvene mreže mijenjaju mozak korisniku u smjeru „gubitka duboke koncentracije na jedan zadatak, već se privikavaju na obradu fragmenata informacije i često se prebacuju s jednog nedovršenog zadatka na drugi“.
Da zaključim ovim zapažanjem: čovjek na internetu i društvenim mrežama pliva između dvije krajnosti – spokoja i nespokoja. Koja će ga od tih krajnosti prevesti u svoj tok, primarno zavisi od čovjeka samog. Od njegove umješnosti da u tom vrtlogu pametno traži i izabere „mjesto boravka“. U protivnom, potonuće u mrtvo more dezorijentisanosti, nemira i nespokoja. I onemogućiti sebi da sam stvara vlastito mišljenje. A čovjek bez vlastitog mišljenja je kao „proljeće koje zaboravi da cvjeta“ (B. Miljković).