- Autor: Slavoj Žižek

Nasilna ubistva dvojice mladića ujedinila su Bosance, prelazeći tvrde etničke podjele. Da li nešto napokon počinje u podijeljenoj balkanskoj zemlji?
Kada mislimo o čudima i Bosni prva asocijacija je ukazivanje Djeve Marije prije nekoliko decenija u Međugorju – događaju koji je u regiju doveo milione hodočasnika.
Međutim, prije sedmicu dana, mnogo važnije čudo se dogodilo u Banjaluci, glavnom gradu srpskog dijela Bosne – Republici Srpskoj, a potom i u drugim bosanskim gradovima prevazilazeći etničke podjele.
Čudo nisu izbori. Kao i obično, izbori u Bosni (sa svim svojim neregularnostima) bili su označeni apatijom i ravnodušnošću, i samo potvrđujući trostroku podjelu zemlje po etničkim granicama. Danas, srpski dio se sve više ponaša kao suverena država, dok u muslimanskom Sarajevu napreduje islamizacija, sudeći po tome koliko je sve teže naručiti pivo u restoranu ili kafiću, između ostalog.
Za to vrijeme, specifična forma mnogo reklamiranog javno-privatnog partnerstva JPP (public-private partnership, PPP) cvjeta u Bosni i Hercegovini: lokalne političke elite upletene sa polulegalnim privatnim biznisom, njihova vlast legitimisana kroz zaštitu etničkih entiteta (Bošnjaka, Srba itd) protiv „neprijatelja“. U takvim okolnostima gdje je siromaštvo rasprostranjeno i mladi migriraju u zapadnu Evropu u potrazi za poslom, nacionalizam buja i odbrana etničke pripadnosti često nadvlada ekonomske probleme.
LEKCIJE IZ
PROŠLOSTI
Najbolji primjer za problem sa kojim je suočena Bosna i Hercegovina je ono što se dogodilo prije nekoliko godina u Hrvatskoj. Tamo su proglašena dva javna okupljanja: Sindikati su pozivali na protest protiv ekspslodirajuće nezaposlenosti i siromaštva (i te kako osjetljivih običnom čovjeku). U isto vrijeme desničarski nacionalisti su najavili okupljanje protiv ponovnog uvođenja ćirilice kao drugog službenog pisma (zbog tamošnje srpske manjine).
Naravno, na prvom skupu je bilo par stotina ljudi, dok je na drugi skup došlo preko 100.000. Siromaštvo je doživljeno kao svakodnevni problem mnogo više kod običnog čovjeka nego ćirilična opasnost i, uprkos tome, sindikati nisu uspjeli da mobilišu mase.
Mudri komentatori vole da se pozivaju na takve priče, cinično se rugajući ljevičarskim tvrdnjama da bi naš cilj trebalo da bude pobjeda nad lokalnim nacionalizmom, kako bi uspostavili transnacionalnu koaliciju onih koje manipulišu i eksploatišu vladajuće etničke elite. Oni uporno objašnjavaju kako, naročito na prostoru kao što je Balkan, „iracionalna“ etnička mržnja teče isuviše duboko da bi bila savladana „racionalnim“ etničkim brigama – misleći kako je transnacionalna koalicija eksploatisanih nekakvo čudo koje se nikad neće desiti.
E pa, iznenada, to čudo se upravo događa. I Međugorje blijedi u poređenju.
LjUDSKI DANAK
David Dragičević, mladi haker, nestao je u noći između 17. i 18. marta ove godine i njegovo tijelo je pronađeno u Banjaluci 24. marta; bilo je jasno po njegovom teško izobličenom tijelu da je ubijen otegnutim, brutalnim mučenjem.
Od 26. marta, svakodnevni protesti su održavani na glavnom trgu u Banjaluci, organizovani od strane njegovog oca Davora pod imenom „Pravda za Davida“. Policija je prvo proglasila Davidovu smrt samoubistvom, počevši da istražuje slučaj smrti kao ubistvo tek nakon jakog pritiska javnosti, ali bez ikakvih rezultata do sada.
Najzad, postalo je jasno da je David otkrio tragove korupcije i ostalih kriminalnih radnji vladajuće klike pa je morao da nestane.
Prije nedjelju dana, neprekidni protesti su eruptirali u ogromno masovno okupljanje, sa desetinama hiljada učesnika, i desetine autobusa dovozeći ljude širom Republike Srpske u Banjaluku. Vladajuća klika je reagovala u panici s hiljadama policajaca kontrolišući ulice i blokirajući ulaz u grad.
I sad nastupa pravo čudo. Sasvim neočekivano, u prelijepom činu transetničke solidarnosti, slična okupljanja su se počela dešavati u drugim bosanskim gradovima sa muslimanskom većinom. U Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine, hiljade su zahtijevale pravdu za slične slučajeve koji su se desile kod njih: smrt Dženana Memića, koji je nestao u noći između 8. i 9. februara 2016, koja nikada nije istražena, uprkos tome što je njegovo tijelo pronađeno izobličeno od posledica mučenja.

ZAJEDNO SAMI
Okupljeni u Banjaluci, Sarajevu i drugim gradovima razmijenili su poruke i naglasili njihovu solidarnost preko etničkih podjela, pošto dijele istu sudbinu pod kontrolom korumpiranih JPP elita.
I tako, napokon, postali su sasvim svjesni da prava prijetnja ne dolazi od strane drugih etničkih grupa, već od korupcije unutar sopstvene grupe i da se mogu riješiti tog malignog tumora samo djelujući zajedno. I onda se desilo nemoguće i „nezamislivo“ (za cinične realiste).
Naravno, ne treba očekivati previše od ovakvih eksplozija. Slično transetnično kretanje protiv ekonomskog siromaštva se već desilo prije par godina, u ehu Arapskog proljeća, i postepeno se ugasilo.
Ipak, vatra nastavlja da gori ispod površine, i ta vatra je jedina baklja nade u Bosni. U ovome, potvrđuje se istunitost one izjave Abrahama Linkolna: „Možeš varati neke ljude sve vrijeme, možeš varati sve ljude neko vrijeme, ali ne možeš varati sve ljude sve vrijeme”.
wwwbuka.com