- Piše: Magda Peternek

Volim riječ intelektualac, odnosno volim i poštujem njeno značenje. Ali ovu riječ „umišljeni‘‘ ne mogu da smislim ni u kakvom smislu, pa ću (a šta drugo) nego da je debelo ošinem.
Kako reče Balašević: „Ne volem te intelektualce koji vešto vrte palcem, od njih ništa dobro nije došlo’’. I ne samo da od takve sorte „intelektualne’’ nije ništa dobro došlo, nego došlo je sve ono najgore, što istinskog intelektualca potiskuje, ili bolje reći nipodaštava. A šta je zapravo istinski intelektualac? Prije svega to podrazumijeva izuzetno visok stepen moralnosti i svijesti, kao i poseban način shvatanja i poimanja svijeta koji ga okružuje. Poimanja koje je sposobno da kroz sebi specifičan lični gest, kao produkt svog uma i duha ostvari djelo ili djela trajnije, odnosno trajne vrijednosti, bez obzira na to kojim se vidom ljudskog djelanja bavi. Iz toga proizilazi da se intelektualac rađa i dograđuje prije svega zbog ličnog interesovanja, a ne stvara se isključivo u visokoškolskim ustanovama. Dakle, intelektualac može biti i inovator koji je unaprijedio neki proces, ili vaspitač koji je zahvaljujući sopstvenom osjećaju uočio i usmjerio neko talentovano mlado ljudsko biće i na taj način omogućio stvaranje novonastalih vrijednosti koje će uticati na oplemenjivanje društva i dalji uspon u pravcu pozitivnih stremljenja civilizacije kojoj pripadamo. Upravo zbog toga naglašavam da je moralnost neophodna, kao i hrabrost da se uprkos mogućim posledicama kaže istina, što se prije svega očekuje od umjetnika i naučnih radnika kao prirodnih nosilaca progresa. Na pitanje zašto se ne odrekne svoje nacije i imena i ne zadrži status, jedan Jevrej, profesor za vrijeme Drugog svjetskog rata, odgovorio je:„ Ali ja predajem etiku i moral’’.
Postavlja se pitanje pred svima nama, pa ga vrlo često postavljam i sebi-kakvi su današnji intelektualci, tj. ko su oni koji danas sebe smatraju važnim i vrijednim? Kao prvo, na ovim prostorima se pod intelektualcem podrazumijeva onaj koji je akademski obrazovan, bez obzira na sve prethodno nabrojane karakteristike koje podrazumijevaju istinskog intelektualca. Dakle, današnji intelektualci su prije svega oni koji su lišeni morala, pa samim tim su vrlo dobrodošli ovom korumpiranom vremenu i sistemu, te je time njihova prohodnost kroz obrazovne institucije i institucije vlasti, nažalost, nezaustavljiva. Da su korijeni ove boljke ipak mnogo dublji, potvrđuju riječi Arčibalda Rajsa, osvjedočenog prijatelja našeg naroda, koji u svom pismu, koje počinje sa „Čujte, Srbi’’, između ostalog, kaže i ovo: „Vi trošite milione na političke agitacije koje nisu od koristi nego od štete za vašu zemlju. U vašu zemlju, koja se nekada mogla podičiti čestitošću, uvukla se žestoka korupcija koja je prije svega zarazila one koji sebe nazivaju inteligencijom’’. Iskrena i dobronamjerna poruka ovog čovjeka koji se svojom misaonošću i humanošću izdigao iznad sopstvene nacije, pominje inteligenciju u negativnom kontekstu, ne bi li ukazao na nedostatak poštenja i moralnosti kao glavne nosioce suštinske intelektualnosti. Dakle, tzv. intelektualno društvo postoji na ovim prostorima odavno, pa tako ni ovom današnjem „elitnom društvancetu’’ nije bilo teško da uhvati ritam. Podržali su ih i pogurali, a bogami i progurali njihove glavešine i naučili ih da misle njihovom tintarom. Intelektualac i pajac su glavni akteri današnje političke i društvene scene. Oni istinski, dostojanstveni i duboko moralni su odavno zaćutali, a mnogi su i ućutkani. Time se produbio jaz ili što je još gore zatvorio se prolaz za nadu i želju da se ide nekom svjetlijom stranom. Ljuta sam zbog mnogih pera i glasova koji svjesno ćute, jer se tako daje prednost onima koji svojom bahatošću i neznanjem uništavaju dostojanstvo.
Dakle, šta je intelektualac i gdje je njegovo mjesto u društvu? To je neko ko je produkt svog uma i duha darovao srcu društva i time učinio da ono zdravo diše. Samo takve priznajem. I ja i moj bič. Jer umišljeni intelektualci su kič.
(Autorka je pjesnikinja)