-Piše: dr Blažo Zlopaša

Kako su spomenici oduvijek bili simboli jednog vremena, odraz društvenih kretanja i ideologija nekog sistema u tom vremenu, oni mogu da doprinose uobličavanju kulturne i istorijske svijesti društva. Spomenici su uspomene na istaknute ličnosti, vladare, borce za slobodu, ljudske ideale, na civilne ili masovne žrtve, kulturno-istoriska događanja i uopšte na dramatična i traumatična zbivanja u prošlosti. Nigdje se tako ne mijenjaju spomen- obilježja i nikgdjese ne prepravlja istorija kao na prostorima bivše Jugoslavije, gdje dominiraju Hrvati i Crnogorci. Svaka nova politička elita, smatra da istorija treba da počne od nje, i istorijske istine prekriva novim lažima. Da se istorijske zasluge ne mogu brisati, ali i da se mane ne mogu sakrivati, pokušao sam da objasnim u prethodnom tekstu kroz opis spomenika kralju Nikole na trgu u Nikšiću.
Danas se digla velika buka oko legalnosti Podgoričke skupštine. Ipak, nepobitna je istorijska istina da su to bili najugledniji i najumniji ljudi tog vremena. Isto tako, moglo bi se postaviti pitanje i legalnosti AVNOJ-a? Učesnike nije birao narod, nego su bili oni koji su se zatekli na partizanskoj teritoriji u ratnim uslovima.
Buka oko Podgoričke skupštine demonstrira istorijsku istinu- da su Crnogorci uvijek bili podijeljeni.
Istorijska obilježja trebalo bi da čuvaju istinu od zaborava i falsifikovanja. Nikakva novonastala politika, zbog svojih uskih interesa, ne može izbrisati ono što su preci u zanosu pobjede i zahvalnosti uklesali na kamenim pločama.
Drugi spomenik sa trga u Nikšiću, Čedomiru Ljubu Čupiću, govori o prkosu i besmislu bratoubilačkog rata u Crnoj Gori. Istina koja se dogodila sa Ljubom i oko Ljuba zasnivana je na nepouzdanoj faktografiji. Najviše o Ljubu znao je nedavno preminuli dr Nikola Nico Vujović, jedan od najuglednijih Nikšićana, Ljubov kum, i kum potpisnika ovih redova. Ljubove roditelje Sava i Stanu, vjenčao je u Argentini, i krstio desetoro njihove djece Nicov otac Spasoje. Nedavno, ušao sam u jednu fotokopirnicu u Nikšiću, blizu „Zahumlja“. Čitav zid prekrile su dvije slike Ernesta Če Gevare i Ljubova u petokraci. Upitao sam prisutne da mi objasne ko je lik u petokraci? Kazali su mi da je narodni heroj i da su ga ubili Njemci, ali da ne znaju gdje! Sve što se dosad prezentovalo o Ljubu „tačno“ je kao i ovaj odgovor o „pogibiji“ narodnog heroja. To je i dokaz koliko mlade generacije „poznaju“ istorijske istine, i nije ih teško zadojiti lažima i mržnjom. Upoređivanje Ljubovog djela sa Če Gevarinim nema osnova. Dugo se manipulisalo Ljubom, odnosno njegovom slikom, osmijehom na licu i rukama vezanim lancima. Njegovo vrijeme učešća u NOB-u je prekratko. Nepoznato je da li je uopšte učestvovao i u jednoj bici!? Da osmijeh na licu ovog antifašiste i borca za jugoslovensku ideju nekoliko trenutaka poslije izricanja smrtne presude u Domu kulture u Nikšiću nije ovjekovječio zvanični fotograf okupatora, a film sačuvao nikšićki fotograf Migo Zorić ime Ljubovo bilo bi nepoznato kao miliona onih koji su stradali u Drugom svjetskom ratu. Još kao studentu Migo mi je poklonio te fotografije. Među prvima sam tvrdio da fotografija s osmijehom na Ljubovom licu nije sa strijeljanja. Upravo taj osmijeh obišao je svijet. Hroničari su zapisali da je on „osvojio“ Žan-Pol Sartra, koji se fotografisao pored Ljubove slike. Zadivljeni, ispred nje stajali su čak i Džavaharlal Nehru i njegova kćerka Indira Gandi! Oni koji su ga znali, a najbolje ga je poznavao dr Nico Vujović, opisuju da je bio je izuzetno lijep, blage, gotovo naivne djetinje naravi, nije imao u sebi ništa od divljih, implusivnih, fanatičnih crta kakve krase revolucionare. Italijani su bili u Nikšiću i prije Trinaestojulskog ustanka. Jedan razgovor s italijanskim majorom, pravnikom, vođen u kući Vujovića, nikada i nigdje nije obrađen. Ljubo je italijanskom oficiru, koji nije bio fašista, pričao o idealima socijalne pravde, promjenama u društvu. Ova scena nije nigdje obrađena, a govori o Ljubovoj širini, obrazovanju, snažnoj potrebi za dijalogom, odsustvu predrasuda, otvorenosti, idealizmu... Dok ih je Nicova majka služila jelom i pićem, dijalog na španskom jeziku slušao je i 16-godišnji Nico. Njegova majka ugledna i vrijedna domaćica, čuje u razgovoru riječ „komunizam” i obraća se Ljubu: „Kume Čedo, nemoj u mojoj kući da pričaš o komunistima to je opasno!“ „Kuma Milice, mi smo intelektualci, mi samo razgovaramo”, odgovara Ljubo. Revolucionari su mu zamjerili i nikad mu nisu oprostili što je slobodno pričao s okupatorskim vojnikom!? Nerazjašnjeno je pitanje pod kojim okolnostima je bio uhapšen, da li se predao... Nepobitna je istina- nema nigdje dokumenta da je Ljubo bio član Komunističke partije. Bio je simpatizer antifašističkog pokreta. „Lijeva skretanja“ Save Kovačevića Mizare, Radoja Dakića i Milovana Đilasa snažno su uticala na Ljubova opredjeljenja. To je potvrdio i Vidoje Žarković: „Vijest o strijeljanju Tadića, i bacanje u gornjepoljske jame, dotukla je ionako uzdrmani moral u našem bataljonu. Nije istina da su bili izdajnici i da su imali neke veze sa četnicima!“ U to vrijeme crnogorske podjele nijesu bile na četnike i partizane nego na nacionaliste i komuniste. O Ljubovom liku i djelu najvjerodostojnije u knjizi „Svjedočenja“ piše Ljubo Kosović: „Kada sam ga upoznao, 1941. negdje oko Nikšića, pao mi je u oči kao lijep, šarmantan i produhovljen momak, koji je znatno odskakao od ostalih komunističkih aktivista. Kasnije, 1942.godine, bio je politički komesar čete, koja je aprila 1942. godine izvršila više zločina u okolini Nikšića. Kad je to vidio, Ljubo se predao nacionalistima, a po drugoj verziji je zarobljen? U zatvoru sam bio sa njegovim mlađim bratom Martinom, koji je imao 18 godina, koji je bezgranično volio Ljuba. Sva Ljubova braća i sestre bili su pripadnici partizanskog pokreta. Martin je bio neustrašivi i vrlo aktivni partizanski aktivista u Nikšiću. tje mi je ispričao da su Ljubu drugovi, po nalogu KP, organizovali lažne svjedoke tereteći ga za trostruko ubistvo, a što Ljubo nije počinio, što je bilo presudno za smrtnu presudu. Kada je to doznao, Martin je bio van sebe i iz revolta prišao nacionalistima. Oženio se prilikom povlačenja i ubijen je sa ženom negdje u Bosni ili Sloveniji.“ Ovo potvrđuje koliko je laž dugo prisutna na crnogorskoj sceni.
Pitanje je zašto saoborci nikada nijesu pokušali da mu dignu spomenik!? Da nije bilo fotografije italijanskog oficira, da nije bilo osmijeha na Ljubovom licu, da nije bio tako upadljivo lijep čovjek, ne bi bio upamćen, kao što nisu milioni stradalih u Drugom svjetskom ratu. Misterija Ljubovog osmijeha je vječna. Ironija naspram inferiornih koji mu sude. Opsjednutost idealima pravde i jednakosti nadjačala je strah od smrti. Prije nego što će iz voltova nikšićkog zatvora otići preko nikšićkog trga u vječnost, porodici Spasoja Vujovića ostala je ceduljica: „Draga kuma Milice, nekolika dana nijesam ništa jeo, pošalji mi nešto da pojedem, ako me sjutra ne strijeljaju, ali čvrsto, jer su mi ruke vezane!“ Miličina kćerka Slavka i njena drugarica Senja Mijatović ponijele su Ljubu poslednje zalagaje. Suđenje i spomenik govore o besmislu bratoubilačkog rata. Zar su manje zasluge šesnaestogodišnje Joke Baletić, i šta je to mogla da učini ta djevojčica da joj namaknu vješala oko vrata, a za nju nema spomenika? U svim ovim neslavnim događajima nije učestvovao okupator. Prisustvovao sam i suđenju i strijeljanju. Ljubo se na sudu nije branio pred jednim obućarom, kafedžijom, samoukim „veterinarom“ koji je uspješno škopio krmad po Nikšiću i pekarom, a na čelu tog prijekog Nacionalnog suda bio je kapetan. Na sudu je propagirao svoju ideju, onu iz dijaloga sa italijanskim majorom. Manipulacija je da je na strijeljanju uzviknuo: „Živjela slavna Komunistička partija!“ Na pitanje predsjedavajućeg suda da li je razumio presudu, ljotićevac Stevo D. preduhitrio je Ljuba uzvikom: „Živjela pravda!“ Na urlike grupe nikšićkih ljotićevaca: „Smrt, smrt, vješala, vješala!“, Ljubo je sa osmijehom odgovorio: „Presudu nijeste razumjeli svi vi ovdje, koji ste je donijeli. Danas se nije sudilo meni nego vama!“ Ovo sjećanje ispričao sam Ljubovom bratu Vukanu, koji je rekao da su mu i drugi to potvrdili. Spomenik u Nikšiću je promašaj i lokacijom i oblikom. Nikšićani kažu da je desna noga spomenika oksidirala od zapišavanja pasa lutalica.
Njegoševa filozofija za sve ima objašnjenje: „ Ne bojim se ja od Turaka, no se bojim od zla domaćega. Brat na brata udariti neće!“