-Piše: Vuk Vuković

Nepovratnim gubitkom realnosti koja je umanjena, štrikirana i sklonjena po strani, poput trake na kojoj je namotan snimak, naselili smo univerzum virtuelnog, u kojem je sve a priori strukturisano prema zakonima insceniranog događaja (montiranog spektakularnog praska), tako da nema ni najmanje prostora za upliv spontanog, dekadentnog, subverzivnog, i jednom dostignuta apsolutna kontrola koja je u stanju u malim dotocima propuštati budućnost, dovodi do paradoksa, bacajući nas, zapravo, u paranoidnu sjenku, odjednom – sve postaje i prerasta u epizodno, automatizovano, usporeno, sa kratkim zatamnjenjima i beketovskim (naglim) pauzama, tako da ono što se odvija u stvari se na svaki način urotilo protiv nas, svojom slabom ubjedljivošću, naposletku, probuđuje i produbljuje sumnju u našu, sopstvenu realnost, bitno cogito dovodeći u pitanje, njegovu božansku autonomnost koja se svela na bezrezultatsko manipulisanje u mapiranju i odnošenju sa stvarima.
U slučaju, dakle, da konačna istina nije situirana s onu stranu, još manje smo od neuspjele, i rashodovane probe, čija promašenost ne nudi ništa za iskustvo; pobačaj eksperimenta, neupotrebljivi materijal u tegli, previd čiste nauke.
U eri sveprožimajućeg Kapitala, koji agonično istrajava na sceni tako što proždire vlastiti leš (kapital je autokanibalan!), čak je i logično da se realnost morala limitirati, suprotstavljajući joj na pragu njenog preloma vještačku konačnost i crni odraz univerzalne napuštenosti, u kojoj joj je poturena refleksija njenog lika; virtuelno je ono što je uvijek već bilo, jedno isto, nastup kraja realnosti koja se sablasno reprizira s tom mogućnošću da joj se može pristupati iz raznih uglova; u mini trokacijama, isječcima i fleševima, iskaču oni događaji koje doživljavamo kao autentične, to jest, traumatične.
Primjer je terorizam, kao i nesreće ogromnih razmjera koje, djeluje sablazno, ali u stvari, precizno pokazuju dokle je progres dosegao. Klimatske katastrofe i saobraćajne nesreće jesu druga strana progresa. Zakoračili smo u vrijeme u kojem je terorizam duh urbanizma! Smrt je uvijek dio i najtješnje se tiče grada!
Virtuelno je svijest lišena dubine podsvjesnog, površina s koje smo se okliznuli, repeticija koja je iz sebe izgnala znak, polje koje ne pretpostavlja transcedenciju, nulti transfer, „bijelo bez,“ sadržaj koji ne pretpostavlja subjekta, jer virtuelno je ideološki proizvod, pozornica jalovog Kapitala. Otud je Kapital ono što pretekne u prevodu kompleksa.
Usisani smo u grand-događaj koji, ipak, nije moguće razvijati, suprotstavljati njemu samom, dodavati mu i oduzimati, tako da se radi o horizontu gdje je istorija dotjerala do farse, i moguće je proizvoditi samo i tek u fragmentima, frazama, i beznadežnim opiljcima koji nestaju kraj bivše cjeline koja se raspada na sastavne djelove; otud treba govoriti o dobu neobaroka, o nefunkcionalnoj, predimenzioniranoj sastavini koja otvoreno ismijava poredak, čija je građa materijal banalnog osjenčen tragovima zla: subjekt je lingvistička izmišljotina, realnost ostavština koju nemamo gdje deponovati.
U virtuelnom, dakle, plastificiranom i vakuum univerzumu, odvijamo se retrospektivno, uistinu tek pokrećući one radnje koje su (uvijek) već odigrane (opsesivne, one radnje bez konkretnih rezultata, tako da se potvrđuju paklenim ponavljanjem; ono što je bilo vraća se, događa ukrug, mehanički i s minimumom života u sebi); stupili smo na scenu nakon predstave, budući da je to najrentabilniji način pojavnosti, kao i potvrde da je uopšte moguće nekakvo prisustvo; novi vid hamletiziranja uprazno...
Realnosti smo nametnuli egzaktnost i samodovoljnost virtuelnog (sajberist je bog obložen svojom nedokučivom izolovanošću, jedna adresa koja je u sebi apsorbovala ukupni potencijal vanjštine i sada s njom čini šta joj je volja: testiranja i igre mogućnosti služe samo jednom – beskrajnom iživljavanju i oslobađanju negativnog, operisanju u kome se uživljava gospodarenje neograničenom moći koja je po sebi nužno samodestruktivna), istinu koja ukazuje na nepostojanje istine, svijest infantilnog i isključenog, plebejstvo i efekat placeba, gdje smo istovremeno, konstrukti i konzumenti, analizandi i leševi, aveti umrežene pustinje koja se striktno vodi jednim zakonom: suštinska beživotnost u stanju vještačke kome (realizam ekrana), omogućuje nam da se ratosiljamo svega potisnutog i nagomilanog, da živimo – san koji može bez snijevača.