-Piše: Božidar Mićanović Pivljanin


Bilo je to u jednoj zemlji seljaka... Bilo je to u jednoj zemlji junaka... A sad je to u jednoj zemlji bez kraja i konca. Zemlji sa dva jezika... Zemlji sa dva pisma... Zemlji sa dvije crkve... Zemlji sa dvije istorije...
Zemlji sa jednom vlašću višedecenijskom...
Zemlji sa najviše spomenika. Zemlji sa dva imena...
Crna Gora već pomalo izgurana na mala vrata, a Montenegro koji se na ta ista lagano uvlači.
Ako gledamo na sastav današnje vlade crnogorske, slobodno joj možemo dati i ono treće ime Karadag. A Crnoj Gori, negdje na periferiji ili u nekom parkiću, podići neki manji spomenik s natpisom: Ovdje počiva Crna Gora.
To se ne bi ni primijetilo u moru spomenika podignutih u poslednjih nekoliko godina.
Počeše sa spomenicima poslednjem i jedinom kralju dinastije Petrović.
Caru junaka...
U Podgorici, Nikšiću, na Cetinju.
U nezavisnoj Crnoj Gori kralj Nikola im ne odradi predmetnu zamisao. Nije valjda znao kakva će vremena naići pa se izjašnjavao kao i njegovi stari Srbinom.
Brzo se zaboravi na tog izanđalog kralja koji nikome više ne treba.
Bože moj, mi smo evropejci i članica NATO saveza!
Zato jednog jutra blizu podgoričkog aerodroma osvanu spomenik nastradalim vojnicima jednog sličnog saveza iz bliske prošlosti.
Sve od para poreskih obveznika.
U Vasojevićima umalo ne izbi mali rat zbog Puniše Račića i spomenika koji svojim novcem htjedoše podignuti njegovi potomci i simpatizeri.
Ali avaj!
Gdje njemu?
Njemu koji naruši idilu suživota između bratskih naroda.
(Kakva je bila idila pokazali su kasnije Jasenovac, Jadovno, Golubnjača, Korićka i druga stratišta)
Da je cilj da se unese što veći razdor u ionako uzdrmane odnose građana, dokaz je i što na kučkoj zemlji podigoše spomenik velikom vojvodi Mirku.
Možda da prkose još nesagnjilim kostima i žrtvama iz pohare Kuča.
Ili da pokažu narodu da nije zdravo suprotstavljati se gospodaru.
Ili po ugledu na Zeka malog kad bjelopavlićkom gradu dade svoje ime poslije pogroma Kadića i Boškovića. Sve u interesu dnevne i kratkoročne politike i interesa.
A onda na scenu stupa ili Nušić ili neko od komičara i komediografa novijeg doba.
Valjda sa devetom (ako ih je do sad bilo osam) ofanzivom u Crnu Goru se vraća vrhovni štab i Joža iz Kumroveca. Ni manje ni više no u Montenegro.
I on, kao i uvijek, o trošku naroda.
Ljubo Čupić je prije godinu dana izgleda dogovorio sa kraljem Nikolom (sad su prve komšije u Nikšiću) sve o povratku velikog vođe.
Pristade Nidžo bez riječi... Uz uslovčić.
Pristade i Ljubo na uslov. Pristade i gospodar (pardon, Don)... Podijeliše parohije...
Dželatima Podgorica, žrtvama Nikšić.
UBNOR preuze obavezu da komitskim žrtvama podigne spomenik u Nikšiću.
Baš onima koje su oni sami strijeljali i pobili. Krstu Zrnovom i ostalima.
Zemlja čuda i čudovišta.
Zemlja beznađa i konfuzije.
Konfuzija vlasti.
Nikšić: zelenaši, komite, četnici...
Podgorica: Josip Broz...
Baš taj koji je naređivao da se strijeljaju...Nedaleko u Zeti- Hitlerovi vojnici.
Koja li aleja velikana crnogorskih čeka Štedimliju i Drljevića?
Gdje li će jednog dana počivati (ako seikad upokoji) duhovni otac Montenegra?
Majku nemaju. Zemljo čuda! Zemljo stradanja, beznađa i konfuzije!