- Pise: Gari Jung
Kada sam se iz Engleske tek preselio u Ameriku kao dopisnik „Gardijana”, jedno od pitanja koje su mi najčešće postavljali – naročito Afroamerikanci – glasilo je „Gdje je bolje biti crn?“ Odgovor sam obično započinjao objašnjenjem da je moralno neodrživo vagati čiji je rasizam manje loš prije nego što pokušam da sopstvenu biografiju ponudim kao ilustraciju i mogući put do odgovora.
Kao najmlađi od tri dječaka u porodici hronično bolesne samohrane majke, rekao bih da mi je Britanija kao djetetu pružila bolje izglede. Imali smo državni sistem zdravstvene zaštite, finansijsku pomoć za završetak srednje škole i besplatan pristup visokom obrazovanju (što danas nije slučaj). Uspjeli smo da odrastemo i da pritom niko od nas ne završi u zatvoru ili na groblju. Ali kada smo jednom izašli iz škole – što većini naših vršnjaka nije pošlo za rukom – Britanija nije znala šta da radi s nama. Prilično brzo smo udarili glavom u tavanicu, za koju mi se činilo da je od betona, a ne od stakla. Braća i ja smo više godina proveli u inostranstvu – dvojica u Americi, a jedan u Irskoj – baš kao i mnogi drugi mladi i uspješni crni Britanci: reditelj Stiv Mek Kvin, glumica Marianne Jean-Baptiste, umjetnik Chris Ofili, da navedem samo nekoliko primjera. (Doduše, Megan Markl je Atlantik prešla u suprotnom smeru). Mnogi, mada ne svi, odlaze u Ameriku. Mnogi, kao moja braća i ja, jednog dana odluče da se vrate.
Otkako sam se 2015. vratio u Britaniju, posle 12 godina provedenih u Americi, pitanje koje mi liberali često postavljaju glasi: „Šta je gore, Tramp ili Bregzit?“ Odgovor ponovo započinjem objašnjenjem da ni jedno ni drugo ne mogu donijeti ništa dobro. Ipak, između njih postoje važne razlike. Amerika će za dvije godine dobiti priliku da se riješi Trampa; Bregzit ostaje zauvijek. Postoje legitimni razlozi koji su progresivne glasače mogli navesti da glasaju za Bregzit – Evropska unija je suštinski nedemokratska institucija. S druge strane, nemoguće je odgonetnuti zašto bi progresivni glasači u Americi glasali za Trampa. Referendum u Britaniji je postavio na dnevni red pitanje čije pune implikacije nisu bile jasne; predsjednički mandat u SAD nam je uglavnom dobro poznat. Ljudi koji su glasali na Bregzitu izjašnjavali su se prije svega o nacionalnoj državi: identitetu, imigraciji, suverenitetu, patriotizmu, nostalgiji. Tramp je otvorio sva pitanja odjednom, od mizoginije i ksenofobije do spoljne politike i abortusa. Bregzit je bio nepotreban čin samopovređivanja u kome će Britanija biti najveća žrtva. Trampova agenda će naneti veliku štetu Americi, ali će još više pogoditi neke druge, slabije države.
Obje pojave su doprinijele pogoršanju situacije, iako postoje znatne razlike. Na pitanje o tome koja od dvije katastrofe je veća ne može se odgovoriti i zato što su obje još u toku. U ovom presudnom trenutku, kada se čini da se oba projekta bliže sigurnoj propasti, konačni odgovor će najviše zavisiti od toga kako će se ljevica snaći u onome što slijedi.
„U završnici partije“, govorio je šahovski velikan JosĂŠ RaĂşl Capablanca, „ne treba razmišljati o pojedinačnim potezima, već o strategiji“. Izgleda da se Milerova istraga i pregovori o Bregzitu bliže kraju. Milerova omča se zateže oko Trampove administracije u kojoj nije ostalo mnogo ljudi koji još nisu obuhvaćeni istragom i ne pripadaju porodici Tramp. U međuvremenu, dok ovo pišem, premijerka Tereza Mej je objavila da se odlaže parlamentarno glasanje o planu za Bregzit za koje je gotovo izvjesno da će ga izgubiti sa ponižavajućom razlikom, iako je do roka za izlazak ostalo svega četiri mjeseca. Nije sasvim jasno šta bi sve ovo moglo da znači za Trampa i Terezu Mej – vjerovatno ništa dobro.
Ljevica tim događajima i dalje pristupa razmišljajući o pojedinačnim potezima. Šta je sledeći korak: opoziv, opšti izbori, zatvor, ostavke, promjena strane, novi referendum i tako dalje. Bilo bi konstruktivnije i korisnije ako bi se okrenula strategiji.
Najmanje nam je potrebno da se vraćamo tamo odakle smo pošli. Ako bi u drugom referendumu zemlja odlučila da ostane u EU – što je veliko ako – vratili bismo se u 22. jun 2016, dan prije održavanja prvog referenduma. Isto tako, Trampov opoziv bi nas vratio u 7. novembar iste godine. Ni jedan ni drugi ishod ne bi riješio probleme bigoterije, nacionalizma, zamrznutih plata, političkog otuđivanja, cinizma i očajanja, što je i dovelo do ovih katastrofa.
Ako je Tramp upleten u krivična djela koja pružaju osnov za opoziv, neka tako i bude. Ali uzdanjem u pravni postupak i opoziv promašujemo suštinu. Isto tako, ponovljeni referendum na kom bi Britanija s neznatnom razlikom odlučila da ipak želi da ostane u EU, umjesto da s jednako neznatnom razlikom potvrdi izlazak, ne rješava nijedno od ključnih pitanja, iako neznatno – mada presudno – mijenja odgovor. Ljevici je potreban koherentan odgovor na krizu. Zapravo, neuspjeh lijevog centra da ponudi smislena rješenja je ove katastrofe učinio mogućima.
U oba slučaja glavni cilj treba da bude eliminisanje posledica neoliberalnih ekscesa koji su proizveli nejednakost, marginalizaciju i nesigurnost – a ne tek njihovo kratko stavljanje na „pauzu“.
Zato pravo pitanje nije: „Šta je gore, Tramp ili Bregzit?”, već: „Kakav odgovor ljevice na skup okolnosti koje su dovele do katastrofe ima najveće izglede za uspjeh?“ Odgovor na to pitanje ne znamo: ali, imajući u vidu držanje Laburističke partije pod Korbinovim vođstvom i pobunu ljevičara u redovima američkih demokrata (i jedno i drugo je prethodilo Trampu i Bregzitu), moguće je da se tom odgovoru približavamo. Ako ništa drugo, tako formulisano pitanje će prebaciti fokus sa melanholičnih jadikovki nad prošlošću na izgradnju potrebne vizije za budućnost. Peščanik.net

---