- Piše: Magda Peternek

Kada su se čudom čudili starčevi rođaci što potkraj svog života tako posvećeno sadi urme, odgovorio je jednostavno: „Mnogo volim urme i jeo sam ih čitavog života. Sad ih sadim zbog onih koji će u budućnosti poželjeti urme. I nema veze što urmama treba vremena da daju plod, vremena koje ja nemam, urme su za nova pokoljenja.“ Jednostavno,zar ne? Ova priča treba da posluži kao odgovor na pitanje da li treba izaći na proteste i tako javno iznijeti svoj stav. Možda je država zarobljena, ali ja volim slobodu. Možda ni ja, kao ni starac iz priče, nemam vremena da živim u oslobođenoj, sređenoj državi. Ali, boriću se za nju zbog budućih pokoljenja. Ne zbog političara i politike, nego zbog slobode. Sloboda je vrhovni princip svakog čovjeka. Slatki ukus urme.

Politička vlast Crne Gore namjerno obesmišljava izborni proces dovodeći ljude u zabludu da njihov glas ne može ništa promijeniti. I to je politička matrica na kojoj se rađaju diktature. Crna Gora je država diktature jednog čovjeka i interesne grupe oko njega. I mislim da istinitost ove teze neće intimno opovrgnuti ni najzagriženiji DPS glasač. Jer vlast u Crnoj Gori održava nivo života koji nije sasvim nepodnošljiv. Vrlo se pažljivo održava privid demokratskog državnog sistema. A Hose Muhika lijepo kaže da je demokratija politički sistem u kome odlučuje većina. I da političari koji sprovode volju te većine treba da žive kao ta većina. U Crnoj Gori je suprotno. Manjina na vlasti je otuđena od većine. I od interesa većine.

Crna Gora je u novijoj istoriji imala na vlasti idealiste, a sada ima ove koji su vlast prigrabili iz čistog interesa. Pitanje je koji su od njih bili štetniji po slobodu Crne Gore? Kad su došli na vlast, idealisti su surovo i u krvi sproveli svoje ideje. Ovi drugi sve prodaju. Pa, opet. Narod je i pod jednim i pod drugim vlastima bio željan slobode i sređene države s društvenim vrijednostima dostojnim crnogorskog naroda.

Šta činiti? Da li su protesti jedini način osvajanja slobode? Naravno da je odgovor negativan. Jer svaki protest treba da ima zahtjeve i cilj promjena. A tu su i politički izbori. Samo što se ovaj drugi način osvajanja slobode nije primio kod nas.

Legitimnost protesta nije upitna. U Deklaraciji nezavisnosti 13 ujedinjenih država Amerike iz 1776. godine u trećem stavu se kaže da kad oblik vlade postane prepreka ostvarivanju narodnih ciljeva, pravo je naroda da promijeni ili ukine takav oblik vlade. Dakle odgovor je- protesti su sredstvo ostvarivanja narodnog cilja. Podsjetiti narod koji su njegovi interesi je teži put. Jer većina ljudi neće da pokuša da pliva prije nego što dobro nauči. Ljudi su rođeni za tlo, a ne za vodu. Radije će se držati ovog privida normalnog života nego ga pokušati promijeniti. Ljudi neće da pokušaju da misle o slobodi, jer su rođeni da žive. Zbog toga je naročito važno ugroženog privići na pomisao da je otpor moguć. Ali ako to shvati jednom, onda će i sa sićušnom manjinom uvijek biti moguće obaranje moćne vlade. Ovu činjenicu treba da nam donesu protesti.

Ciljevi društva, kao što su život, sloboda, i težnja za srećom treba da budu primarni svakom pojedincu, pa i vladi. Pa i aktuelnom predsjedniku. Društvo jednakih šansi za sve njegove građane i društvo gdje su svi njegovi građani odgovorni u skladu sa svojim društvenim položajem. Sloboda podrazumijeva i odgovornost. Društveni uspjeh pojedinca treba da bude proporcionalan njegovom trudu i ličnom angažmanu u tom društvu. Konačne istine ovog društva treba da budu one vrijednosti koje definišu naše moralne i etičke stavove. Mišljenja sam da ove univerzalne ciljeve koje baštini svako moderno razvijeno društvo treba da imaju kao svoje načelo svi crnogorski protesti. Bili oni građanski ili politički, ili socijalni, svejedno je.

---