-Autor: Dragan Bursać

Mladići su sjedili u kafiću na rivi u trenerkama Crvene Zvezde. Prišla im je skupina mlad-ustaša i zatražila da skinu klupske trenerke. Potom su ih počeli naguravati i udarati. Linč u jednoj slici. Trojica igrača su pobjegla, a golman Aleksandro Kralj spasio se od udaraca „junačina” skokom u more. Nije htio izaći do dolaska policije. Rijetki građani su mu pomogli. A ta slika, mladića u vodi, na rivi je sve, ili gotovo sve što Balkan nudi svijetu. Nasilje, nacionalizam, nedostatak empatije i još nasilja. Najkonkretnije, zašto je kriv golman Aleksandro Kralj, e da bi živu glavu spasio u moru? Zato je jer je živ i jer je Srbin?! No, čak ni puki fakti nisu spriječili mlad-ustaše da nasrnu na vaterpolistu, jer eto Alesandro nije Srbin nego Crnogorac. Ali, hej, ko te pita kad ključa krv „gena kamenih” u klasičnoj ravnopravnoj borbi „pet na jednoga”. Pa je tako mladić iz vode promatrao rivu, a slabo koji turista, pogotovu u februaru promatra splitsku rivu iz tog rakursa, i još gleda na mlad-ustaše umjesto na Brač i Šoltu.

Možda najbolji odgvor za razlog usuda Aleksandra i njegovih kolega daje jedna „gopodična” na videu koji kruži internetom. A na tom snimku se čuje narečeni ženski glas koji izgovara bolesnu rečenicu: „Pa, ipak je on četnik!”

To je to! To je taj famozni odgovor hrvatske desnice na sve i jedan problem koji je zadesio Hrvate od stoljeća sedmog pa do ovog mladog vaterpoliste. Četnici, dabome! Ko je kriv zato što su Hrvati naselili Dalmaciju, umjesto Provansu? Četnici? Ko je kriv za sve pljačkaške privatizacije u Hrvata? Četnici! Ko je kriv za bijedu koja tjera ljude do Dablina i dalje? Četnici! Ko je kriv za tapakanje Hrvatske za EU? Četni... dobro, Slovenci, ali isto je to. I na koncu, ko je kriv ovom mladom Crnogorcu Kralju, što umjesto u toplom bazenu, rasplivava sam sa sobom i dušom svojom u nosu na rivi? Četnici, naravski, ne treba tu puno filozofirati.

Gospođo draga, on je vaterpolista, nije četnik. Četnici vam dolaze u crnim blindiranim limuzinama, sve u odijelima i kravatama i njih dočekujete aplauzima zajedno sa ustaškim vlastima. Da li gospođa, resto posmatrača i onih pet egzekutivaca ustaša to znaju, teško je reći. Jer, da znaju kako im se čelnici po mostovima, dvoranama i holovima ljubakaju sa izvornim ljubiteljima četničke Karlobag-Ogulin-Karlovac ideologije, pa valjda ne bi glasali za njih? Jok! Pogrešna percepcija! Naivna i pogrešna. Samo pravom odistinskom „za dom spremnom” ustaši na drugom kraju Balkana treba jedan arhičetnik šešeljevske provinijencije da bi se osjećao živ. Samo tako i jedino tako život ima smisla, svugdje pa i u prelijepom Splitu gdje su priroda i Bog već dali smisao svemu. Jesu svemu, ali nisu ustašama i njihovim životima. Jer, je.o život bez četnika!

Samo, vremena loša, propaganda nikakva, slaba i vodnjikava, pa daj šta daš. Dobro je, hvala Djevici Mariji što im je Gospod poslao ovu četvoricu golobradih mladića. Konobar i ustaše su se već složile da je riječ o najcrnjim šešeljevcima. E sad to što nisu baš šešeljevci, a ovaj nije ni Srbin, a Bože moj, očajna vremena zahtijevaju očajne ustaške odluke. I nema tog domoljuba, što mu srce nije zaigralo dok je gledao dijete u vodi kako spasava život od palica i šaka ustaških. Dođe čovjeku da kaže-za rive spremni, ali u sebi. Draga gospodo, ustaška, dobro pogledajte ovu fotografiju. Ovo je dijete, gospodo ustaška, a napadom na dijete samo ojačavate četničku ideologiju. Ali hej, to vam je i namjera, jer se sličan sličnom raduje. Na koncu, nije to dijete, reći će gospođa u pozadini, to je ipak četnik.

Da, naravski, ostaće ovo još jedan mrlja na zidu koji je od Roršaha prerastao u mural srama. Mrlja srpsko-hrvatskih odnosa, mrlja koja je ovaj put prefarbala mlade vaterpoliste i zacrnila splitsku rivu. Ipak, dobrih ljudi, čuj dobrih, normalnih ljudi ima baš u Splitu, u Splitu više no igdje da absorbuju (koliko mogu) jedno subotnje ludilo.

Tako je ponajbolje situaciju opisao istoričar Dragan Markovina na svom FB zidu. Bez uvijanja, bez dlake na jeziku: „Kad već skoro tri decenije živimo u strukturalnom nasilju i produžavamo ratnu atmosferu unedogled, umjesto da izgrađujemo kulturu mira, dobili smo društvo u kojem ono nikoga ne iznenađuje. Da, pristojni ljudi su posramljeni i užasnuti, ali ovakvo što sigurno nikoga nije iznenadilo. Da bismo pak izgradili kulturu mira, oni koji od atmosfere nasilja odlično žive bi od njega morali odustati. Jer ništa drugo, nego nasilje je i ideološka smjena ravnatelja javnih institucija i organizacija i poticanje referenduma za suspenziju ljudskih prava i sve slične stvari. Dokolicom i humanizmom protiv nasilja i mržnje.”

I to je najveći strah svakog normalnog čovjeka, iskazan suštinski jasnim statusom Markovine, strah od normalizacine jednog ludila. Tako je i dječak u vodi, nasuprot pune rive, tek vijest za jedan dan, tek razlog da se malo zaljuljaju lokalne društvene mreže, ništa više. Sve je prolazno, ali ustaše i četnici, poput bubašvaba ostaju i opstaju u svakom agregatnom stanju. I opet je do nas.

wwwbuka.com

---