-Autor: Ljubodrag Stojadinović
Nije se uzalud J
osif Visarionovič, često i u vidu raskošne dželatske zabave, držao svog principa da „kadrovi rješavaju sve“. Njegov je uslov bio samo da ih on bira ili satire, već kako mu se prohtje, dakle da sve što valja odlučivati on čini umjesto i u ime njih. Tako je izmislio buduće važne mrtvace: Beriju, Ježova Jagodu, Trockog, Kirova, VišinskogâŚ
Ali, ima u toj izreci nekog đavola i jezivog šarma i ona (izreka) nije tako jednostavna kako se čini na prvi pogled. Htjelo se reći da tu ima više slojeva tiranije ogrnutih licemjernom iluzijom o vrijednosti ili upotrebi jeftinog ljudskog materijala.
Nije ideja ovog teksta da se u njemu postavljaju paralele između zločinački efikasnog sovjetskog hazjajina sa ovim što nam se raskokodakalo, raščerupalo i zanjakalo danas i ovdje. Te su kategorije neuporedive, prije svega jer je
Staljin, uz opaku narav i zlikovačku ćud, ipak bio inteligentan stvor.
Nezavisno od bitnog manjka uporedivih parametara, i kod urnebesnog srpskog gazde kadrovi rješavaju sve, tako što mu nisu ni potrebni. Oni su neka vrsta živog zida, jeftine scenografije i kulisa za privid o posebnoj vrsti hibridnog života, koji se odvija samo da bi sistematski bio zatiran svaki drugi. Neki od njih će dobiti sretenjske ordene, za odano služenje onome ko ih udjeljuje, i Srbiji koje više nema.
Pogledajte samo koga je i kako birao čudovišni srpski hazjajin za svoje najbliže saučesnike, kako bi svu moć rasporedio sebi. Ta okolnost ni u kom slučaju ne oslobađa od krivice upotrijebljeni parahumani materijal u rušenju svega postojećeg, ali donekle čini tužnijim njihovu podatnost i nelogično podastiranje pod odvratnim poslodavcem. Nema varikine koja to skida.
U tom se klupku razuzdanog političkog parenja ne može izvršiti bilo kakvo ravnanje po kvalitetu, niti uspostaviti hijerarhija vrijednosti. Na vrhu je onaj koji je vrh zaposjeo, a njegova posebnost uspostavljena je post festum. Nema obožavanja, čak ni pretjeranog straha, svaka vrsta metanisanja je objašnjenje interesne pozicije. To je neprekidno, besramno koruptivno udvaranje. Trgovačkim jezikom rečeno, to podljudsko meso pazareno je nekontrolisanim tokom ogromnog novca, kojim se nemilice kupuju svi koji su iznijeli svoje osobenosti na tržnicu. Umjesto straha i Lubjanke, ovdje se, među prostačkom mafijom na vrhu države, dijele ogromne količine razbojnički stečenih para.
Ali, ipak, je riječ o kadrovima koji ne rješavaju ništa. Prva među njima je premijerka
Brnabić, smatrana za marginalnu polugu izvršne vlasti i egzotičnu manekenku predsjednikove rodne velikodušnosti. Uz njeno prisustvo, skinut je bar dio hipoteke tvrde radikalske homofobije. Ona je postajala sve odanija službenica, čija je sposobnost realizovana kao upotreba fukcionalnog neznanja i vrlo sporne pismenosti.
Predsjednikov vrišteći tenor uspijevala je, naročito u zajedničkim turnejama, da osjenči svojim dražesno skladnim polubasom. Stekla je vještinu naglog podizanja bijesa, koja joj je bila nepoznata na početku služenja. Usvojila je rodoljubive manire i moć da uoči nedostatak patriotskog žara kod političkih neprijatelja.
Premijerka je naučila sve što joj treba za opstanak i osvajanje najvažnijih političkih emocija. Ničega tu nema od znanja koja su joj potrebna za posao. Takva znanja nema ni njen idol i na tom nivou nastaje njihov vladajući sklad.
AV i AB postaju tragični dvojac koji ostavlja svoj trag u srpskoj političkoj vodi. Prateći ga bez pogovora i strastveno ulazeći u ono što ne razumije, ona postaje dio dvočlanog tima koji zajedničkim, ali nejednakim snagama njeguje bezobzirnu obmanu kao dobitnu političku formulu.
Na taj način nimalo nije porastao značaj
Ane Brnabić. Samo je postala uočljivija njena upotrebna vrijednost. Predsjednik ne zna šta ne može, više nije u stanju ni da svoje iluzije prepozna kao lažljive maštarije. Premijerka mu vjeruje, kao što uvijek i jeste, to je jedino što ima od političke obuke. Ali sada je dužna da svoju odanost fanatizuje i u nekim zajedničkim javnim dionicama pokaže sebe kao odanog tumača svake, pa i najsumanutije gospodareve ideje.
Na tom nivou ona postaje dio prirodnog dueta, makar za kratkotrajnu političku avanturu. U trenucima velikog straha za opstanak ta romantična politička afera postaje potrebnija njemu nego njoj.
Brnabić je njegov dosledni tumač, bez pokušaja da mu bilo šta oduzima ili dodaje. Tek kad je postala imitatorka i vladajuće okruženje donekle pretvorila u bizarni parodični ogled postala je neophodna. Jedino sa Anom Brnabić,
Vučić ostaje sam na vrhu.
Ta okolnost joj ne može donijeti ništa bolje od počasnog mjesta na margini, niti njemu oduzeti kolosalnu beznačajnost.
Jedino sa Anom Brnabić, Vučić će se stropoštati sam, kao truli balvan. Sve sluge i posilni, svi seizi, pisci oda i glupih pohvala, svi dvorski paževi i njihovi zamjenici, razbježaće se i tražiti nove poslodavce. Takvi nikada ne ostaju bez namještenja.
Ana Brnabić će možda morati da nađe pisca. Onoga koji će skupiti i skrpiti njena lirska sjećanja: o djevojačkim snovima i njihovom ostvarenju. O usponu do ministarke i premijerke. O čudesnom, uništavajućem skladu sa nečim gdje nikakvog sklada nema. O uzdizanju do njegovog koljena i ravnodušnom posmatranju njegovog urlajućeg pada.
Peščanik.net
)){kind=small}
