-Piše: Čedomir Antić

Biblijskim zlim carevima bi nevidljiva ruka na zidu palate ispisala poruku koja bi najavila konačnu kob njihove neograničene sile i bezobalne gordosti.

Ne treba biti religiozan pa vidjeti da crnogorskom Nabukodonosoru sila Svevišnjeg piše na zidu jedan roman u nastavcima. Kod nas Srba postoji legenda o caru Trajanu u koga su, je li, bile „kozije uši“. Njegov berberin je to primijetio, ali tajnu nije smio nikome da kaže. U nevolji, budući da je čudnovatnu čudovišnost zvjerskog cara bezmjerno želio da nekome kaže, berberin je iskopao rupu u zemlji i podijelio saznanje sa njom, crnom. Uskoro je niklo drvo od koga su pastiri posle deljali frule. Frule su konačno zasvirale šaljuću poruku o ušima carskog bezbožnika. Malo su frule za crnogorskog Domicijana. Odadoše ga instagram i drugi nalozi na društvenim mrežama nevjernog Duška Kneževića. Ima tu malo ironije: nisu mu glave došli Milošević, ni Đinđić, ni toliko učenih, mudrih i hrabrih građana Crne Gore, ni tužioci iz Barija, ni savezni šerifi, ni kineski Sinđelić (jer onaj pravi ne bi podržavao lažiranu optužnicu), ni OLAF, FSB čak ni DEA. Ali onda se pojavio Duško Knežević...

Možda je riječ o strašnoj simbolici iz srpske narodne epike. Sjećamo se kako su višnje sile tražile da se nađu djeca, blizanci Stojan i Stojanka. Ovdje imamo dva Duška, nadimenjaka cara Stefana Dušana, koji po svoj prilici nesrećnom crnogorskom Salazaru ne daju da diše. „Istina“, pa makar i iz sajber frulice britanskog tajkuna, svakako jeste krajnje biblična i simbolična. Pored „istine“, u vrijeme kada tiranija dojadi i ljudima i Svevišnjem, dogode se i bizarna zločinstva i teška nepočinstva zlih tirana. U Baru je režimska policija tukla narod. Novine javljaju da je jedna trudnica zbog brutalnog postupka izgubila bebu. Zašto?! Da mašine uđu na gradilište za koje svi znaju da ne treba da bude tu? Može li podgorički dahija da se ugleda malo na Beograd? Čitamo ovih dana kako je iz Podgorice „podmazivan“ kontingent korumpiranih srpsih političara kako bi sastavljali vlade koje će se odreći Kosova i Metohije. Kako se kukavni crnogorski diktator, to brozoidno stvorenje koje bi sve dalo za još dan vlasti i kaplju moći, gurao da pomogne stvaranje koalicija na koje većina građana Srbije nije računala kada je glasala na izborima. Tako je 2012., uprkos tome što su stranke dotadašnje koalicije imale veliku većinu, pomagao svoje poslušnike Nikolića i Vučića. Ubrzo smo dobili Briselski sporazum, kojim je sjever Kosova zajedno sa 50.000 građana predat albanskoj vladi iz Prištine. Četiri godine ranije, pedeset hiljada eura plaćeno je iz Crne Gore za troškove onog koji je u kampanji tvrdio da neće prihvatiti sporazum sa EU ukoliko nije garantovan suverenitet Srbije, a onda je ušao u vladu koja je tvrdila da „EU nema alternativu“. Ali, čak i takve vlade nisu mlatile građane kada su za inat beogradskom gradonačelniku Draganu Đilasu branile Peti park na Zvezdari od građevinskih konkvistatora.

Ako ikada bude oboren Vučićev režim, sledeća vlada trebalo bi da se potrudi da Đukanovića, pokvarenog političara koji je na širenju straha od nekakvog miješanja Srbije napravio karijeru, nekako pozove na odgovornost i izvede pred sud zbog miješanja u srpsku politiku i rušenja Ustava države koju je Crna Gora priznala. Mene godinama razni optužuju kao negiram Crnu Goru i rušim njen Ustav. To apsolutno nije tačno. Ja, naprotiv, tražeći ravnopravnost za srpski narod, potvrđujem sve ono najbolje u Ustavu Crne Gore iz 2007. godine. Rušeći srpske temelje crnogorske državnosti Đukanovićev režim suštinski podriva sâmo postojanje moderne Crne Gore. Osporavajući prava jednom narodu u ime države, režim se poigrava s postojanjem crnogorske nacije u budućnosti. Za razliku od nas koji tražimo „evropsku Crnu Goru“, Đukanović radi na tome da Srbije ne bude. Jednog dana će za to možda odgovarati, a s njim i njegova agentura koja predvodi djelovanje protiv Srbije i Srba širom Balkana. U Beogradu ćemo ih, kad dođe čas, iskreno se nadam, privesti pravdi svih devetnaestoro: od profesora „Tare“, onih blizanaca, do male, bezbjednjačke ništarije. I svi će oni pred tužioca i na sud.

Bez ravnopravnosti naroda i demokratije nema budućnosti. Ako to ne shvati crnogorski Salazar, shvatiće njegov naslednik crnogorski Marselo Kaetano. A možda Crna Gora ne bude imala sreće. Postoji mogućnost da diktatora ne zamijeni ograničeni Kaetano. Možda tu dođe multipraktik ministar odbrane, koji još samo nije bio ministar za materinstvo, vez i kukučanje. E u tom slučaju će crnogorska avijacija baciti atomsku bombu na Rusiju i svjetska istorija će poći nekim pravcem u čijem kontekstu sudbina naših država i neće biti baš mnogo važna.

(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)

---