- Piše: dr Vukić Ilinčić

Činjenica je da je današnja Crna Gora u diskontinuitetu sa Knjaževinom i Kraljevinom Crnom Gorom u svim segmentima, pa i teritorijalnom. U sastavu tadašnje Crne Gore bila je Metohija, ali nije Boka kotorska. Današnje granice su obilježili komunistički kartografi u Jajcu 1943. godine, a potvrđene su na pokradenom referendumu 2006. godine. Ali, neki recidivi u načinu vladavine iz tog perioda ipak se javljaju, čak su u nekim segmentima istovjetni. Način komunističkog vladanja i ustrojstvo institucija praktično se nijesu mijenjali od 1945. godine. Poslije zaslužnih u revoluciji, na njihova mjesta su uglavnom zasjeli njihovi sinovi. I ako ima išta slično sa Crnom Gorom kralja Nikole, to je činjenica da su na visoke položaje dovođeni rođaci, sinovi, zetovi, što je više odraz mentaliteta jednog naroda koji nije imao istorijski kontinuitet društvenih procesa. Svi zakoni i ustavi su bili samo forma, a način vladavine karakterisale su bratstveničko - plemenske veze. Partijska pripadnost je bila samo viza da bi se ostvarila nepotistička kombinatorika. Pored toga, komunizam i način partijskog vladanja nigdje u SFRJ nije bio rigidan kao u Crnoj Gori. Jedan primjer: svuda se slavila slava osim u Crnoj Gori, a istina je da KPJ nikad nije zvanično zabranila slavljenje slave i ispovijedanje vjere. Sličnih primjera dvoličnosti (ne svakako oko vjere, jer je pobožnost poslednjeg crnogorskog suverena bila nesumnjiva makar po priči njegovih savremenika), odnosno pisanih i nepisanih naredbi za isti događaj imamo i kod kralja Nikole bezbroj, a jedna, karakteristična je ona o nedavanju počasti Marku Miljanovu. Prilikom prenosa posmrtnih ostataka Marka Miljanova iz Herceg Novog, na Cetinju, gdje je povorka zastala, počast je odao princ Mirko, a za isti gest komandir Simon Vukčević je dobio godinu dana kazne oduzimanja čina i plate zato što je sa svojom vojnom formacijom prenio mrtvog Marka preko Lješanske nahije. Da nije sve crno i da dobro na kraju pobjeđuje, govori i primjer ovog čestitog i smjelog Lješnjanina. Kad je on umro, Kuči su zapamtivši njegovo dobro djelo, otišli masovno na sahranu, gdje je najbolji tadašnji kučki lelekač rekao o Simonovim vrlinama, tradicionalno i karakteristično: „Lele Simone/Ti si smio i umio/ Ti si Kuče zadužio/Kada drugi nije smio.../.

Kad su se seljaci žalili poslijeratnom komunističkom ministru, nekadašnjem popu, odnosno raspopu Vladu Zečeviću na teror novih vlasti i pojedinaca iz te vlasti, on im je odgovorio da je to ništa, i da je dobro dok vladaju kršteni komunisti, nego teško njima kad počnu da vladaju njihova nekrštena djeca. Zečević je valjda brzo uvidio sopstvenu zabludu, ali je za njega bilo već kasno, a zanimljivo je da je brzo i umro, odmah nakon rata. Valjda je bio odslužio i bio više neupotrebljiv iako je pogazio krst i vjeru i svoja prvobitna ubjeđenja. Kako kaže Bećković: „Ko pristane da je rob i sluga, nikad dobra sluga neće biti, svako će mu neku manu naći...“

Takođe, tajna policija OZNA - UDBA, iako stvorena krajem rata i revolucije, imala je izvrsnu podlogu koju su utabali i temelje postavili poslednji Petrovići i njihov režim. Smiješno zvuči, ali je istina da je jedan špijun iz Crmnice tadašnjem ministru unutrašnjih djela Jovanu Plamencu pisao telegram da je u toj nahiji pala i kiša. Toliko se bio uživio u svoju ulogu denuncijanta. Oni koji su sarađivali sa austrougarskim osvajačem, kasnije su se samo prekomandovali i drugim vlastima bili na usluzi, kao i njihovi naslednici. Špijuniranje je kod nas donekle i stvar genetike. Špijuni su kovali sudbinu naslednicima onih koji su bili na suprotnoj strani u ratu i revoluciji. Svaki sin i unuk iz monarhističke familije vuče taj teret do današnjih dana. Urezano mi je duboko u sjećanju, i s tim živim, da su mi karakteristike u JNA stigle iz rodnog sela, kako sam iz „neprijateljske“ porodice, a te karakteristike pisali su polupismeni, ali „budni“ seoski agenti. „Unutrašnje neprijatelje“ su zavodili pod šifrom „kolona 32“. To je bila tada stroga tajna, ali mi je jedan smjeli i od mene stariji Zagrepčanin, koji je bio „ćato“ u vojsci pokazao tu ćagu, prijateljski, da se čuvam u životu. Vječno sam mu zahvalan što mi je kao 19 - godišnjaku dao iskreni i drugarski savjet. Ali, to je kazao čovjek iz Hrvatske, a ne iz Crne Gore! Ima izuzetaka i kod pojedinaca i familija „klasnog neprijatelja“, jer su mnogi iz tih familija avanzovali do najvećih visina u službama i državnim institucijama, normalno, ako su „revidirali“ svoj stav, a takvi najbolje služe jer moraju stalno da se dokazuju, kako je dobro konstatovao pjesnik Momir Vojvodić, da bi „ovaj režim davno pao da nije četničke djece“.

I na kraju, da se vratim na proročansku misao raspopa Zečevića, koji ipak nije predvidio da će u 21. vijeku biti još teže, da će društveni sistem prerasti u kastinski, kad na vlast dođu njihovi neuki i bahati unuci, što se u poslednje vrijeme intenzivno dešava, navodnim podmlađivanjem kadra, diljem Crne Gore. Svjedoci smo da se samo u Crnoj Gori održala strategija: „I poslije Tita - Tito!“. Nema sreće bez lustracije!

(Autor je doktor istorijskih nauka)

---