- Piše: Krsto J. Pejović

Ključne figure neoliberalne ekonomije nikako da prihvate i riječ „odgovornost“. Kao da odgovornost nije potrebna turbulentnom vremenu i pored toga što zemljina kugla stenje pod teretom zločina, bezakonja, prestupa, pokvarenjaštva i medijskog bombardovanja. Stiče se utisak da vrijeme novog svjetskog poretka nema duh odgovornosti. Možda je pravednije reći da njegove arhitekte čak i ne razmišljaju o odgovornosti. Saglasno tome, postavlja se pitanje, da li će ovo vrijeme nove demokratije svjetskih moćnika Zapada proći bez odgovornosti? Ovo pitanje i te kako zavređuje pažnju, jer grijeha je sve više, pa običan čovjek često i ne zna šta hoće. Zato stabilnost ličnosti slabi, a odgovornost pada. Svakako da sve to utiče na iščezavanje plemenitosti, pa čovjek bude primoran da tuđe kreacije postanu njegovi stavovi i pogledi. Zasigurno, ovovremeni čovjek, ipak, treba da ima minimum hrabrosti da se njegova svijest ponaša prema osjećanju odgovornosti. U suprotnom, ostaće gola konstatacija da je čovjeka napustila odgovornost, kao i zaključak da oni, koji se drže odgovornosti, žive u samoći. Oni su zbog toga nepraktični u vremenu novog svjetskog poretka, te ih, stoga, nema na sceni. Sve to, nažalost, dovodi do zaključka da je institut odgovornosti, u većini slučajeva, izgubio svoj put, budući da se politika velikih sila ne temelji na odgovornosti. Dakle, zbog takvog stanja svakog dana je sve manje poštovanja, optimizma, savjesti i svijesti, a sve više okrutnosti, zlih namjera i pada morala. Otuda i zaključak da je doslednost deficitarna i da dostojanstvo sve manje prati poštenje. Moguće da je ovo vrijeme pada svih vrlina, pa ovaj „zeman“ ne daje šansu usponu institutu odgovornosti. Pomanjkanju i padu odgovornosti svakako pogoduje geopolitika, koja nikada nije bila strana moćnicima kojima je „riječ bič i barut“. Dakle, svega je više nego odgovornosti. Današnji svijet prate poroci koji „osvjetljavaju“ novi poredak, pa teško da ima nade da odgovornost bitiše u svoj svojoj dimenziji, kao postulat demokratije i simbol vjere u demokratiju.

Moguće da je u neoliberalnom svijetu odgovornost zamijenjena konkurencijom. Svestrano izvrtanje odgovornosti, ne samo da nije nepoznato, nego se pokazuje kao poplava, kao plima. Riječju, zaboravlja se da je odgovornost glas za stabilnost svake države, odnosno svjetskog poretka. Nema ni sumornog tona, eventualne odgovornosti, iako je odgovornost beskrajni zadatak.

Običnom smrtniku data je eventualna mogućnost da odgovornosti ima bar u težnji ka zadatku, kome je cilj proizvođenje društvene harmonije, koja stvara mogućnost da odgovornost postane društvena vrijednost, koja je potrebna kao nasušni hljeb. Inače, ne može se zaboraviti da je odgovornost dio kulture čovjeka, kao bića kome je stalo do savršenstva njegove ličnosti. Taj dio kulture trebalo bi da potvrđuje i dokazuje pretpostavku obogaćenja društva. Treba znati da čovjek postiže punoću odgovornosti u moralnom miljeu, kojeg je, nažalost, znatno zahvatila korozija. Makar i minimalno prisustvo odgovornosti napredak je koji „daruje“ društvo vrijednostima. Ukoliko se dio toga shvati kao nauk, svijet će imati moralnu osnovu, na kojoj će počivati odgovornost, koja ispunjava normalnog čovjeka kao etičko biće, obdarenog razumom da se ponaša u granicama dopuštenim zakonom. Mora se priznati da potpune odgovornosti nije nikada ni bilo, niti će je ikada do kraja biti, bez obzira na to što tradicija obavezuje na očuvanje njenog kontinuiteta, jer je ona idealno tlo za etička obilježja dužnosti čovjeka. Traganje za odgovornošću postoji otkad je svijeta. Svijet pun anarhije i opstrukcije nikako da dođe na ispovijest, pa ne čudi što je ljubavi i radosti sve manje. Zato je neophodan bar pokušaj unapređenja odgovornosti, bez obzira na to koliko je današnji čovjek osuđen na otuđenost. Ovo vrijeme prati i nedostatak samopoštovanja. Pokreta nema bez vizije koju mora da prati edukacija o odgovornosti. Stiče se utisak da društvo novog svjetskog poretka nije zrelo za takav vid obrazovanja. Njega mimoilaze sve svjetske agende. Normalni svijet hvata strah od nemoći planete da se usprotivi grijehu u koji je čovječanstvo duboko zagazilo, posebno svjetski moćnici, koje na svaku stopu prate prestupi. Stiče se utisak da je zlo glavni stanovnik zemljine kugle. Prema tome, ne bez razloga, kaže se da današnji svijet ne mari za kajanje. Očito, sve je na planeti zamršeno, a ništa raščišćeno. O životu bliskom vrlinama nema ni govora, pa se stiče utisak da čovjek savremenog svjetskog poretka nije ličnost koja želi odgovornost posvećenu bar prema svom pozivu. Iako se vjekovima učilo da svijet opstaje na istini, zakonu i moralu, reda, rada i morala je sve manje. Takođe, manje je poštovanja u prijateljstvu, manje uzdržanosti u davanju prijekih sudova o drugima, iako se zna da blagost uklanja grijeh. Zaboravlja se da je odgovornost zakon za dužnost i dostojanstvo za sve ljude. Samo oni koji nemaju dostojanstva nemaju ni odgovornosti. Vlastita volja čovjeka modernog doba često ne poštuje zakon, a kamoli moral, i to je realnost današnjeg svijeta. Ovo smutno vrijeme ne želi da odgovornost pronađe svoje boravište. Iako ima ljudi koji su sposobni da dužnost shvate odgovorno kako bi se bolje i pravednije živjelo i bitisalo.

---