- Piše: Magda Peternek

Ne volim da vidim zatvorene ljude, niti da ih sretnem. Šta god se krilo iza tih zamandaljenih lica, u meni uvijek izazivaju nemir i odbojnost. Takvi uglavnom nemaju razumijevanja za druge i često su isključivi. Olako zatvaraju vrata za sobom, ne ostavljajući ih nikada odškrinuta i ne dopuštajući drugima ni da privire. Razumijem da se „vrata’’ nekada moraju zatvoriti i da tu život igra glavnu ulogu, ali radeći to vjerujući da je u pitanju pravi način u odnosu s ljudima, smatram vrlo lošom osobinom.

Ljudi su se u ovom vremenu koje vapi za bliskošću previše otuđili i zavukli se u se i u svoje kljuse. Nedostajanje zdrave komunikacije, odnosno teror digitalne komunikacije uticao je na to da se samoživost, isključivost i nadmenost usele i zagospodare životima mnogih. Upravo takvi zatvaraju vrata za sobom nemilosrdno i grubo, ne pružajući mogućnost da ih lijepa riječ otvori.

Uvijek sam prema riječima koje takvi izgovaraju, a glase „Ja kad zatvorim vrata za sobom, to je tačka’’ osjećala i odbojnost i neprijatnost. Vrlo često i razočarenje što nemaju hrabrosti da oproste ili daju šansu onome drugom. Upravo takvim stavom oni pokazuju i svoju slabost i nemoć. Jer, ne biti otvoren za druge, nemati osjećaj da je onaj drugi važan i nemati osjećaj za njegove osjećaje je, pored grubosti, tipičan odraz slabosti. Nikada čovjek u svojoj sebičnosti i egoizmu ne može naći mir i spokoj. Ni sreća mu tu neće biti saputnik, jer uvijek je bilo i biće da sreća prati hrabre. Nikakvo zatvaranje ni prolaza ni granica, ni onih državnih niti onih u duši, nije donijelo dobra ni napretka. Uskogrudost u svojoj nadmenosti ne može pružiti ništa drugo, do plitkih i prizemnih i misli i osjećanja. Vjerovati da se zatvorenim vratima duše mogu otvoriti novi putevi, gdje će se sresti bolji dani, samo je velika zabluda. Samo „ulica’’ otvorenog srca može biti naše sigurno utočište u nama samima i u srcima drugih. Neću, dakle, nikada razumjeti ni shvatiti, a samim tim ni prihvatiti one koji svojom surovošću i uobraženom bahatošću zatvaraju vrata za sobom. Ima onih koji to nerijetko rade i „zadnjim trapom’’, a to čine naravno vrlo neumjesno i bezobzirno, kao što to „zadnjem trapu’’ i priliči.

Rastužuje me činjenica da su u ovom svijetu otuđenosti, nepovjerenja i nerazumijevanja, svaka blaga riječ i misao potpuno usamljeni i zanemareni. Zalupiti vrata za sobom, ili ih zalupiti nekome ispred nosa, ne smije i ne može nikada biti način i gest kojim se rješavaju problemi, niti to smije da bude odgovor na bilo koji međuljudski odnos.

Zato, dragi moji, budite otvoreni, pustite druge da uđu i u vaše srce i u kuću. Život je tako ispunjeniji i ljepši. Ja ću uvijek vrata svoje duše i svog doma držati otvorena za one koji razmišljaju tako. I ja i moj bič. Jer oni čija vrata su zatvorena su kič.

(Autorka je pjesnikinja)

---