-Piše: dr Goran Ž. Komar

Kada cetinjski pravoslavni sveštenik svoje važno pismo visokom mletačkom zvaničniku u Boki datira „po serbski“, kako to čine hiljade stvaralaca velikog ćiriličkog arhiva srpskog naroda na Jadranu, tada on eksponira najranije narodno ime nesagledivo prostranog konglomerata naroda starog Balkana. Neko će reći: pa to je samo način datovanja pisma koji će govoriti o sistemu obilježavanja datuma koji predstavlja računanje od Roždestva Hristosa, za razliku od računanja od „sotvorenia mira“ (po vizantijskom načinu). No, ove riječi ne znače samo to. Ove dvije riječi kazuju starinu narodnog imena i one su, prema mojim skromnim uvidima, eksponirane do druge polovine 19. vijeka. Izvjesno, kazuju autohtonost imena naroda koje je opšte prihvaćeno kao primarno, kome je narod pridao prvenstvo. Sasvim paralelno, i može biti jednako često, od Srba se upotrebljava termin „po ilirski“, „iliriko“, „po grčaski“. Dakako, ovo poslednje određenje nema značanje etničkog, već vjersko-crkvenog utemeljenja. Cetinjski sveštenik, koji je kao i njegovi episkopi pripadao svetoj pećkoj matici crkvi, svoje pismo je napisao u času prevelike turske prijetnje Mahmut-paše Bušatlije, dakle u doba sv. mitropolita Petra. On je autohtoni Cetinjanin. Njegovo prosto datovanje je spontano i sasvim uzgredno i u toj spontanosti prepoznajem dubinu saznanja – istorijskog opita mapiranja ključnih etničkih determinanti. Sve drugo jeste korupcija kolektivnog pamćenja i natruna okupacionih sistema ili revolucionarnih samozatiranja.

Danas gledamo sami vrhunac raspleta jugoslovenske državne krize koja doseže svoju najvišu tačku. Bilo je očekivano, i mi u Boki smo to jasno vidjeli, da će se taj intenzivni vrhunac odigrati u najdubljem kulturnom izolatu Balkana: Crnoj Gori. U najsnažnijim javnim sudarima u ovome času učestvuju crnogorski independisti. Licem u lice, ličnosti koje su pobornici crnogorske državno-političke nezavisnosti. Oni zaista traže izlaz iz samozaplitanja. Nije to, međutim, pitanje koje ovdje otvaram. Ja i ne nalazim da Srbi treba da učestvuju u takvim dijalozima, ukoliko se ovo što posmatramo može doživjeti kao dijalog. Problem leži u činjenici da danas u Crnoj Gori ne postoji jasno naznačenje srpske nacionalne političke platforme. Eksponiranje – profilisanje srpske političke misli jeste jedan od glavnih uslova uravnotežavanja političke scene Crne Gore. To naprosto stoga što je srpski narod u državnom prostoru Crne Gore autohton. Najautohtoniji. Dakako, ta politička misao mora biti moderna, donesena na najmoderniji način i svakako okriljena građanskim uzorima. Danas, političke partije koje ističu srpski predznak, ne mogu iznijeti takav projekat. Da bih bio sasvim jasan, pružiću ilustraciju. Kada jedan nepotkupljivi politički aktivista djeluje u svome mjestu u dugačkom periodu, recimo par decenija, čineći sve najbolje svome mjestu, i njegovo dvodecenijsko trajanje predstavlja mehanizam njegovog političkog urušavanja.

Kao autor, imam i potrebu da istaknem da ovdje nijednog časa ne mislim o državno-pravnom statusu Crne Gore. Bez obzira na mehanizam ostvarivanja, državna samostalnost je činjenica koju poštujem. Drugo veliko pitanje iz konteksta „srpskog pitanja“ u Crnoj Gori, jeste pitanje Boke kotorske. Tačnije, galaksije Boka, jer njezin kulturološki domašaj na ovom parčetu Jadrana doseže galaktičke razmjere. Od Paštrovića do Novoga, sve što je sačuvano u zapisima, svjedoči njen srpski karakter. To niko nikada neće izmijeniti. Dakako da smo, kao i u slučaju susjednog Dubrovnika, vidjeli projekat denacionalizacije koji je izveden za nekih sto godina. On jeste okončan kao uspješan. Ali, te dvije stvari su neuporedive. Brine, ipak, činjenica da Boka danas ne posjeduje svoj politički program. Kada kažem Boka, mislim cijela Boka. I rimokatolička. Dakle, predio sa najvišim kulturnim domašajem, ispunjen ogromnim bogatstvom materijalnog umjetničkog i crkvenog stvaranja, tavori u sjeni etabliranih političkih bezizlaza.

Na taj način, Crna Gora se danas kreće sa dvije velike provalije u svome političkom i kulturnom prostoru. Biće potrebne nove snage u oba velika segmenta koja sam se usudio naznačiti i vjerujem da je otvaranje tih procesa neminovnost.

---