-Piše: dr Blažo Zlopaša

Skandalozan događaj u Splitu, gdje se jedan sportski događaj mogao tragično završiti po srpske vaterpoliste, vratio mi je sjećanja na dvojicu najorginalnijih Splićana Tomu Bebića i Miljenka Smoja.Toma je pjevao „Smoči svoj prst u more“, bio je pacifista, zaposlen u JNA u Vojnoj luci Lora, a momci iz „Zvezde“ nijesu znali šta se dešavalo devedesete godine u zloglasnoj Lori! Prije toga, na splitskoj rivi ubijen je nevini osamnaestogodišnji vojnik, Makedonac, Saša Gešovski! Možda je i „Zvezdin” vaterpolista, koji je spas od linča našao skokom u hladno more i koji je viknuo „Ja sam Crnogorac, nijesam Srbin,“ znao kako su mučeni i ubijani crnogorski vojnici iz Nikšića i Šavnika, koji su se zatekli na odsluženju tada obaveznog vojnog roka... Sjekli su im uši i vadili oči. Kad bi jednom izvadili desno, a drugom lijevo oko, a sledećem odsjekli uvo, svoj „učinak“ provjeravali bi pitanjem: „Namigni mu, da li te dobro vidi jednim okom!?” Drugoj dvojici odsjekli bi po jedno uvo i naređivali da jedan drugom šapću na odsječeno uvo pitajući ih da li se čuju!? Ovaj užasavajući čin neljudskosti repriza je poznate scene iz Jasenovca; kada ustaša onom stracu otsijeca uši i nos, i pita ga da li boli, a starac mirno odgovara: „Samo ti radi svoj posao!“

Najoriginalniji Splićanin svih vremena Toma Bebić objavio je zbirku pjesama nakon zločina u Lori- „Volite se, ljudožderi“! Toma je u svom srcu nosio dalmatinsku posebnost; Dalmatinci su oduvijek svoju pripadnost svijetu bez granica ponosno isticali izrekom: „Stavi prst u more i u kontaktu si s cilim svitom!“. Sada se na opjevanoj splitskoj rivi desilo sve obratno od one crvene bandijere iz Smojinog „Vilog mista“ ili trobojke kojom je splitska omladina dočekala oslobodilačku srpsku vojsku na kraju Prvog svjetskog rata. Ko je živio na moru, zna kako je čarobno sunce u februaru; kapućino, neobavezna ćakulanja s prijateljima, šale... Ovoga puta splitska riva je bila pozornica svega samo ne opisanog, posrnuće mediteranske otvorenosti u punor zla tužne prošlosti ustaštva. Kad se čovjek bavi sportom, zna koliko se zdravo osjeća posle dobrog treninga, i ne može da sluti kakvu će bolest sresti iza ugla. Tako su trojica zdravih beogradskih vaterpolista mislili da su sjeli na rivu jadranskog mora koja je u kontaktu sa svim morima. Paradoksalno „kupanje“ momka Crnogorca, koji se očajnički spasavao od linča skokom u hladno more, poništilo je izreke „smoči svoj prst u more,“ poništio je Tomu Bebića i Miljenka Smoja. Ovaj sramni pokušaj linčovanja srpskih vaterpolista hrvatska strana će pokušati da svede na nivo huliganstva, i reći će da je to manjinska Hrvatska. Međutim, huliganstvo je socijalna dijagnoza koja u Hrvatskoj ima specifičan oblik, jednosmjerenost, usmjerenu mržnjom prema Srbima. Događaj sa splitske rive potvrđuje da su „huligani“ izveli i zločinačke akcije „Bljesak“ i „Oluju“! Kažu psiholozi da se svaka agresija okrene ka počiniocu. Hrvatska kao da se čuva autodestrukcije, usmjeravajući je mržnjom prema svemu srpskom.

Reagovanje publike na rivi je posebna priča. Od mnogo prisutnih, samo jedna djevojka pruža ruku pomoći. Slaba je, zid je visok, tek jedan muškarac prilazi u pomoć. Scena mučno podsjeća na odvoženje sugrađana u koncentracione logore u Drugom svjetskom ratu... Iz gomile neko je viknu: „Ipak, on je četnik!“... Sportista Aleksandro Kralj, kada je spas našao skokom u hladno februarsko more da ne bude ubijen kao Kralj Aleksandar u Marselju, spasio se bacivši klupski dres i izviknuvši „Ja sam Crnogorac, nijesam Srbin”! Povika s rive „Pustite četnika da vidi kakvo je more u februaru!“ govori o stanju svijesti neoustaša. Današnje stanje svijesti većinske omladine u Hrvatskoj rezultat je odgajanja u ustaštvu, što je javno i iskreno priznao nekadašnji gradonačečnik Splita, neki Željko Kerum: „Tako sam odgajan!“

Međutim, krik „Zvezdinog” vaterpoliste iz hladnog mora, jasna je poruka o stanju u Crnoj Gori: gdje se s najvećeg trona crnogorske vlasti lansira isto što i sa splitske rive, mržnja prema svemu što je srpsko! Vaterpolistu ne treba osuđivati i pripisivati mu da je nesvjesno navukao sramotu na sebe. Ko se topi i za slamku se hvata, a i Njegoševo „Strah životu kalja obaz često“ ne treba primjenjivati na ovog mladog uzornog sportistu i osuđivati ga, jer govori istinu kad je rekao: „Da nijesam skočio u more, ubili bi me!“ Režimskoj Crnoj Gori ovakva neoustaška Hrvatska, prvi put u istoriji, bliža je nego Srbija! Ali ne i narodu Crne Gore i Srbije! U Srbiji je većinska duhovna Crna Gora!

Sunčan februarski dan na moru je idiličan. Slučajni prolaznik htio je fotografisati siluetu jedrilice u pozadini, u uglu je silueta roditelja s dječjim kolicima, kakav prizor primorske idile. Kad ono, u centru kadra, uhvaćena je mračna silueta s metalnom šipkom i teleskopskim pendrekom da ubija! Šta sve može primorac da radi po lijepom sunčanom danu, da mu čitav svijet zavidi; da peca, da igra na balote, šeta s curom, da pjeva s klapom, da farba svoju drvenu barku, a on, eto, od svega toga, šipkom juri sportiste po rivi! Kakav kontrast između scenografije i mučnog igrokaza mržnje na rivi!

U glavi mi odzvanja poruka koju mi je poslao časni budvanski intelektualac, doktor istorijskih nauka, koji je to zvanje stekao na najprestižnijem svjetskom univerzitetu, uvaženi dr Miroslav Luketić: „Blažo, da čovjek zaleleče nad Crnom Gorom! Đe je moral, poštenje, dostojanstvo, čojstvo predaka, prijateljstvo, kumstvo, vjera, odanost, rodoljublje-đe je ČOVJEK!? Sve je bačeno pod noge i pogaženo, poniženo, izgubljeno! Lažno- novac, pohlepa, korupcija, afere, laž i vlast su iznad svega i to su jedine „vrijednosti!“

---