- PIŠE: Milutin Mićović

„Samo genijalnost je izlaz“, kaže mi prijatelj, koga rijetko sretam, i još rjeđe razgovaramo. Ali mislimo jedan o drugom, kao što misle prijatelji, koji imaju različite puteve u životu, ali ih ipak nešto veže. Njega drugi najčešeće nazivaju „onaj metafizičar“, iako baš i ne znaju šta to znači. Za njih je to onaj koji je odvojen od realnog života i nezainteresovan za svakodnevne ljudske probleme.

Naravno, ja sam znao da on misli i o onom što običnog čovjeka muči do smrti, pa i o onom što muči ovaj narod. „Kad se namnože velike protivrječnosti u čovjeku i u narodu, samo genijalnost je izlaz“, opet sam to čuo od njega, iako on to češće kaže svojim posredovanim, metaforičkim jezikom. Potpuno sam uvjeren da govori s pročišćenim unutrašnjim razlozima, ali me zainteresovala više ova rečenica iz koje sam vidio da on misli i o protivrječnostima koje se umnožavaju u narodu, ne samo u pojedincu. Počeo sam ne samo da ga ozbiljnije shvatam (krajnje ozbiljno sam ga uvijek shvatao), nego je u meni narasla i radoznalost za tu sferu njegovih misli. „Crna Gora se napunila ubitačnim protivrječnostima, ako u njoj ne bude bilo ljudi koji će da izrastaju baš iz njenih protivrječnosti, raspašće se. Bog je ne može spasiti, ako se ne spasi tako“.

Gledam čovjeka u oči, i pitam ga pogledom – kome ti to pričaš, zar još misliš da se ova Crna Gora može spasiti od sebe?! Zar nije toliko učinila da je onemogućila svaki izlaz? Osim izlaza u raspad i u ništa?

„Crna Gora nije prije ulazila u ovakvu borbu i ovakva iskušenja – da sama od sebe nestane. Ali treba samo da oslušnemo patnju ljudi, koji nose ta protivrečja Crne Gore. Ja silazim dolje, u podzemlje, i palim svijeću, da bih vidio njenu podzemnu patnju. Danima i godinama gledam to. Ne bih znao koliko je dubok i skup čovjek da mi se nije to desilo. Neki misle da ja živim nekim nerealnim životom. Ali ja sam vidio da je nerealan život ovdje na površini, gdje se izvikuju velike riječi bez pokrića. Crna Gora ima dubinu, i ona se jedino iz te dubine može sagledati. Sve što je Njegoš mislio, ostalo je u našoj duhovnoj genetici. To se ne može zaboraviti, iako bi htjeli. Muke i apsurdi će nas, na kraju, natjerati da to vidimo“.

Gledam čovjeka u oči, i pitam se da li on možda nešto fantazira, ili govori o nečem što ima dublje razloge? Pomislim, mnogi su poludjeli od ovolikih protivrječnosti, i udarili u lude vjetrove, kako se to kaže, da nije i ovaj moj prijatelj? Ali, kako je lud kad vidim da on stvarno vidi protivrječja s kojima Crna Gora živi, to jest ljude u njoj, to jest one koji nešto misle. Čovjek mi govori s trezvenom odlučnošću, kao onaj koji je naučio da živi sa svojom vatrom, ili sa svojom ranom. „Meni je drago kad vidim da ima još poneko da misli, da ga ovolike protivrječnosti nijesu ošamutile, i da nije pao u apatiju, površnu ili ciničnu radost“. Ove njegove riječi me još više uvjeriše da govori s realnim uvidom u naše stanje, i umanjiše mi strah koji često dolazi ljudima od njegovog života. Vidim da se već sprema da ode od mene, da se skrije u svoju pešteru, pa ugrabi da mi kaže, pogledavši me pravo u oči, ali onim kratkim, no mirnim i prozirućim pogledom: „Čovjek i nije čovjek ako ne nosi narod u sebi". I, ode, a ja opet ostah sam.

(Autor je književnik)

---