- Piše: Čedomir Antić

Treći put za godinu dana strani mediji javljaju o dogovoru između velikih sila, Srbije i Albanaca o statusu otcijepljene pokrajine. Izvjesno je da je opširan članak u „Frankfurter rundšau” probni balon. Prije nekog vremena navodno je dogovorena razmjena teritorija. Srbiji bi pripale oblasti sjeverno od Kosovske Mitrovice, ali bez sjevernog dijela tog grada. Albancima bi, pak, bili dati Preševo, dijelovi Bujanovca, ali ne i strateški auto-put. Kasnije je stigla vijest o principima, prema kojima je razmjena teritorija dogovorena po sistemu 1,3 km2 za 1km2 u korist Srbije.

Sada smo dobili precizne pojedinosti „pravno obavezujućeg sporazuma“ koji bi trebalo da bude potpisan u razdoblju od Vidovdana do Petrovdana. Prema njegovom slovu, Srbija bi mogla da reintegriše sjever pokrajine, ali ne i Kosovsku Mitorovicu koja bi bila ujedinjena i stavljena pod zajedničku upravu Albanaca, Srba i stranaca. Sve to na razdoblje ne kraće od 35, a ne duže od 99 godina. Slično bi bilo sa Bujanovcem. Preševo sa dijelom auto-puta pripalo bi albanskoj kosovskoj državi. Dijelovi Medveđe, takođe. U prvim godinama put bi bio pod kontrolom NATO-a. Sa izuzetkom nekoliko sela u Vranju i Bujanovcu, Albanci više ne bi imali nacionalne manjine u Srbiji. Struja iz akumulacije Gazivode i rude iz Trepče većinski bi pripale Albancima. Stranci bi dobili udio u svemu tome. Dvije države bi dobile jednokratnu novčanu pomoć. Srbiji bi zapadne sile pomogle da izgradi auto-put istočnije od novih granica nezavisnog Kosova. Četiri svetinje dobile bi različite statuse: Pećka patrijaršija i Visoki Dečani eksteritorijalnost, Bogorodičina crkva u Prizrenu i Gračanica poseban status, ali na teritoriji Kosova. Zajednica srpskih opština ne bi imala ovašćenja osim što bi predstavljala srpsku manjinu pred kosovskim vlastima. Međusobno bi se priznali. U UN bi ušli kao nove članice! Pitanje statusa Mitrovice i Bujanovca, ali i najvažnijih privrednih resursa bile bi ponovo predmet pregovora u vijeku koji je pred nama. Srbija bi bila primljena u EU do 2022., a Kosovo do 2030. godine. Dvije strane bi iz udžbenika izbacile negativne („rasističke“) navode. Srbija, kako javljaju mediji, traži da naziv „Kosovo i Metohija“ ostane službeni naziv nove države, makar u njenoj upotrebi.

Kosovski Albanci, opterećeni unutrašnjim problemima i dominantnim šovinizmom koji nikada nije ograničen iznutra ili spolja, svako rješenje koje podrazumijeva da negdje popuste, velikom većinom smatraju nepravednim. Nacija koja prema svim istraživanjima ima najrasprostranjeniji rasizam i najveću distancu prema drugim narodima, uči da su granice albanskih zemalja na Savi i Dunavu. Upotrijebljeni kao instrument SAD, Britanije i Njemačke, oni razumiju da njihovi prijatelji jesu spremni da bombarduju Srbe za etnički čisti Kosovo, ali ne i da, posle dvadeset godina, daju Albancima pravo da bez viza putuju u više država nego što su građani Srbije mogli u vrijeme kada su ih sankcionisale UN. Činjenica da će ujediniti sve Albance sjevera, neće zadovoljiti ljude među kojima je najemancipovaniji Kadri Veselji koji je nedavno o ratu govorio kao o realnosti dva puta zazivajući svemogućeg Alaha. Kakva nam je budućnost sa susjedom koji velike i neutemeljene aspiracije pretvara u frustracije, a njih može da iživljava samo na Srbima i Srbiji? Pošto su podijeljeni i, kako vidimo, posvećeni ekstremizmu, izvjesno je da će Albanci sa KiM gledati da odlože sklapanje sporazuma, ako ništa drugo, onda u nadi da će 2020. na mjesto predsjednika SAD biti izabran Džozef Bajden, Obamin potpredsjednik i čovjek koji je (osim što je ratnog veterana u kolicima pozvao da ustane i pozdravi okupljene) svojevremeno rekao da su Koštunica i Đinđić nastavljači Miloševićeve politike.

Godinama sam zagovornik istorijskog sporazuma Srba i Albanca i podjele Kosova i Metohije. Ipak, dva preduslova su za to izuzetno važna. Taj sporazum mora da bude rukovođen i potvrđen od parlamenta. Ako bude nametnut našoj skupštini, on neće biti legitiman ni legalan. Biće to koban udar na srpsku demokratiju. Drugo pitanje vezano je za priznanje države. Da ne bi postalo jasno da se odstupilo od principa nepovredivosti granica, Albanci sa Kosova treba da postanu jedini balkanski narod bez manjine u susjednoj državi. Takođe, Srbija treba da uđe u UN kao nova država. Ti ljudi su nam dva puta uništili državu – SFR Jugoslaviju i Srbiju. Ovo je vrhunac licemjerja.

Bez demokratije nema života moderne države. Ako je istorijskom sporazumu cijena autokratija u Srbiji, nama on ne treba. Pored nepravednosti rješenja, izvjesno je da ćemo u narednih stotinu godina još mnogo puta raspravljati o pobunjenim distriktima, srušenim crkvama i otetom novcu iz zajedničkih projekata.

Da li naša djeca, unuci i praunuci to zaslužuju?

(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)

---