- Piše: Magda Peternek

Volim rečenicu koju smo često u djetinjstvu koristili, kada bismo je posle svađe, ukrštajući prste male ruke izgovarali- „Mir, mir, mir niko nije kriv”. Njome smo pokazivali da želimo da se pomirimo između sebe, ali i da želimo da podijelimo krivicu. Odavno ne čuh da je u današnjem vremenu djeca koriste. O starijima da i ne govorim. Djeca danas nemaju vremena za igru, tj. imaju „preča posla’’. Igraju igrice na kompjuterima koje su pune nasilja. Vrlo često to „iskustvo” prenose u stvarni život, pa nerijetko dolazi i do tragičnih posledica. Rečenica „mir, mir, niko nije kriv”, nažalost, tu nema šta da traži. Šta tek onda reći o starijima i o njihovoj želji, potrebi i namjeri da ne priznaju svoju krivicu i da za sve teškoće i greške uvijek okrive druge?!

Pravi primjer je uvijek na političkoj sceni, gdje nikada nismo prisustvovali (a čisto sumnjam i da hoćemo) tome da se jedna strana osvrne na svoje propuste i da jasno i glasno prizna da nije u pravu. Naprotiv, za nju će uvijek onaj drugi biti kriv, i time će svaki problem produbljivati i činiti ga većim. Dijalog između Srbije i Prištine odavno (mada nisam sigurna da li je ikada i postojao), nema suštinsko značenje te reči, a samim tim ni napretka nema na vidiku. U ovom slučaju je potpuno jasno ko bi trebalo da prizna krivicu. Nisam pristrasna, već je to činjenično stanje. Naravno da je to Priština, jer Kosovo je uvijek bilo i biće srpska teritorija i srce Srbije, a ne nezavisna država, kako Priština tvrdi.

Dakle, svako negiranje sopstvene krivice, prebacivanje i pripisivanje drugima ne donosi ništa osim konstantne krize i sukoba. Bilo političkog, bilo onog u međuljudskim odnosima. To što je problem vrlo često u nama ne znači da nepristajanjem na tu činjenicu treba da ubiramo političke niti bilo koje druge poene. Okrivljujući druge, umjesto svoju malenkost, samo potvrđujemo svoju nemoć i slabost. A, ona je vrlo često kroz istoriju, i davnašnju i ovu skoriju, donosila nesreće, ratove i patnju. Vrlo dobro znamo da se istorija ponavlja i da, nažalost, maksima da je ona učiteljica života nije dominantnija ni izreka, ni istina. Odgovornost prema svojim postupcima je najvažnija karika u odnosu prema drugima, pa će tako neprihvatanje odgovornosti prema svojoj krivici uvijek izazivati nevolje. Sagledavanje situacije sa svih strana početak je dijaloga, koji postepeno treba da dovede do rješavanja nesuglasica. Međutim, svjesno i isključivo odbijanje, tj. zauzimanje jednostranog stava i mišljenja u samom startu ne daje šansu razumnom i konstruktivnom rješenju. Uperiti bez pardona i dileme prstom u drugoga i optužiti ga da je jedini krivac, ne ostavljajući prostor za kompromis, nikada neće biti pravi put. Ja tim putem ne želim i neću nikada ići. Ni ja, ni moj bič. Jer oni koji ne priznaju krivicu su kič.

(Autorka je pjesnikinja)

---