- Piše: Budimir Vuković

Predsjednik Skupštine Crne Gore izjavio je da je prodao zemlju. Predsjednik države je kupio zemlju. Ko je kupio zemlju, a ko je prodao? Ničija zemlja, zemlja crnica-jalova, ispošćena, isprana i opaljena mediteranskim suncem. Izazovna, neplodna pod okom i istoka i zapada, kaparisana raznim grabljivcima i puzavcima. Hoće li šta ostati za obradu ili će se množiti gavrani sa svojim krikom, krivim kljunovima i dugačkim palčevima?

Privlačna nerodna – prokleta dukljanska zemlja na koju kiša pada s juga. Zemlja na raskršću puteva, ničija, a ipak nečija (prćija i đedovina). Kad se već omladina ne buni na prodaju zemlje, hoće li se pobuniti đedovi i prađedovi?

Ničiji potomci, kao i ničija zemlja prkose vremenu, stameno odolijevaju i kišama i suncu koje je ovdje okrutno za nezaštićene, goli krš i drača dobili su na cijeni po cijenu posrnulih ličnosti. Pocrnjeli obrazi bez zaštite od hlada poarčenih šuma, poarčene budućnosti i poarčenih kredita. Kreditno zaduženi sve po glavama potomstva, a đedovi mirno posmatraju iz nekih hladovina.

Prokleta dukljanska zemlja na blatnjavom Balkanu – lider i najbolja u regionu. Kakav li je to region? Kakvi su to dinarski tipovi ličnosti, kakva je to zbilja, vječita kao i vječita Crna Gora? Ko ne ustane na himnu biće oglobljen ili zarobljen u tamnicama koje su izrodile najvjernije glasače.

Ljudi nijemi kojima su otkupljeni glasovi –bez glasa jure prema dalekom cilju. Ako je nekome potrebna i nijema radna snaga, ovdje će je naći u izobilju. Glasovi se ne čuju, čuju se krici gavranova i zadovoljne mladosti. Naši krici će pobijediti na Evroviziji, naši krici se daleko čuju.

Sve je na prodaju: i glasovi, i mirisi, i ukusi. Na prodaju su voda, energija, vjetar, sunce, vazduh.

„Koliko je moje?“, čuje se šapatom sa najviših adresa. Ugrađuju se u vodu, sunce, vjetar. Zemlje više nema na prodaju – sve je prodato. Samo izdašno sunce, vjetar i voda i ako imaju cijenu – jači su od vremena. Vrijeme ovdje ne teče već se prosipa kao brašno po glavama nijemih stanovnika. Nijemi na krađu, nijemi na ulična ubistva, rođeni s

glasom zaboravili su svoje glasovne mogućnosti. Muzički narod, kako neko reče, i svaku vojsku su opčinjavali svojim kricima i onu drugu omalovažavali. Naredni svemu i svačemu, opstajali u svakoj promjeni kao krši i drače. Što manje glasa, to veća prilagodljivost na promjene. Orao i soko su omiljeni simboli jer krešte i kriču kao omladina u grupama – naša budućnost dostojni potomci svojih đedova.

Glas se ovdje plaća i glavom. Šapat je na cijeni. Tišina je svugdje ali je niko ne osluškuje. Osluškuju se komšija, prijatelji, kumovi. Svako svakog osluškuje i svako se plaši glasa. „Gora nikad nije sama“, davna je izreka dukljanskih gorštaka i gorostasa.

„Magijska gora“, da nije gora bila bi bolja.

---