-Piše: Milan Mišić

Proteklo je dosta vode svim rijekama svijeta od kako je američki politikolog Frensis Fukujama, inspirisan padom Berlinskog zida i raspadom Sovjetskog Saveza, proglasio „kraj istorije” i konačnu pobjedu liberalne demokratije.

Njegova knjiga o tome objavljena je 1992, a autor se u međuvremenu predomislio jer je razvoj događaja uveliko demantovao njegov optimizam. Najnoviji dokazi o tome koliko je bio u zabludi stigli su ovih dana iz Švedske, gdje su dvoje njegovih kolega, Ana Lurman i Stafan Lindberg, profesori sa univerziteta Geteborg, objavili studiju u kojoj je izmjeren planetarni puls demokratije.

Njihov glavni zaključak je da je u toku „treći talas autokratizacije”. Ako niste znali šta je „autokratizacija”, evo najjednostavnije definicije: to je „demokratija u rikvercu”.

Stanje, kažu, još nije alarmantno, ali bi moglo da bude. Utješno je što su više od polovine svih zemalja i dalje demokratije, dok je zabrinjavajuće da se karakter sistema više ne mijenja iznenadnim događajima kao što su državni udari ili strane invazije, nego postepenim promjenama iza demokratske fasade.

Za nas je svakako zanimljivo što se u samom uvodu studije navodi da je inspirisana demokratskim nazadovanjem u Brazilu, Burundiju, Mađarskoj, Rusiji, Turskoj – i Srbiji. Naš primjer se međutim, za razliku od pomenutih, ne elaborira.

Nove autokratije se rađaju polako, uz formalno zadržavanje demokratskih institucija, ali postepeno degradiranje njihovih funkcija. Autokratske elite pritom uče jedne od drugih.

Autokratija danas ne mora da bude ona drastična, kakva je, na primjer, u Sjevernoj Koreji i drugdje gdje su autokrate oktroisane. Novi čvrstorukaši za svoje uspinjanje i održanje koriste izborne procese, ali u okolnostima potčinjenih institucija, kontrolisanih medija i ućutkane opozicije.

Uvenuće nježne biljke demokratije i bujanje korova autokratije simultani su procesi. Najčešće navođeni primjeri za to su Mađarska i Turska. Viktor Orban je za premijera prvi put izabran 1998. (i ostao do 2002.), ali ono što je danas postaje tek posle izbora 2010, kada je obezbijedio dvotrećinsku većinu i s njom počeo da „disciplinuje” civilni sektor, opoziciju, pravosuđe i medije.

Sličnom metodom „puzajućeg autoritarizma” svoju vlast je tokom nekoliko izbornih ciklusa učvrstio i turski predsjednik Redžep Taip Erdogan, da bi na kraju, promjenama zakona, sve institucije podredio sebi.

Profesori Lurman i Lindberg zapažaju da su današnje autokrate „usavršile umjetnost podrivanja izbornih standarda i institucija, a da pritom nisu kompletno srušili demokratsku fasadu”. Orban ide čak toliko daleko da se hvali time što je Mađarska postala „neliberalna demokratija”.

Konstatuju doduše da „još nema razloga za paniku”, ali i upozoravaju da se, kad jednom počne, simultani proces erozije demokratije i ekspanzije autokratije, rijetko zaustavlja.

Po njima, tekući talas autokratizacije počeo je još 1994. Tada ga nismo primjećivali, a kad smo ga konstatovali, demokratsku recesiju je već zamijenila autokratska konsolidacija.

Inače, u studiji se navodi da broj zemalja koje su načinile značajne korake ka autoritarizmu nije jednocifren – nema ih četiri ili pet – već 75!



(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik,, Politike')

---