-Piše: Milisav S. Popović
Ta kristalna jasnoća jezera. Dotače površinu jezikom... Znači, smrt ipak ima ukusa... Suza napusti dušu i skliznu u tragovima. Čudesne li scene. Bijeli lav, i mrak vode što nije tekla. Čekao je da zaspi poslednja zvijezda, i da zađe u sag jezera. Onda je svjetlost istekla. Odgurnu se zadnjim šapama.
Samo na trenutak je izgledalo kao da lebdi iznad tečnog svemira... samo na trenutak... već u narednom, voda ga je zagrlila.
* * *
-Stopi se sa nama - dozivala ga je dubina - Stopi se sada.
Osjeti... ono što vide svi kad je poslednja sitnina pred otkos srca.
Blizina kraja je neodoljivo pitka.
-Stopi se.
Gusta griva mu je pod vodom vijorila. Zažmuri, htjede da postane tmina.
Hladno je, ali ne boli... neka mirna tišina.
A onda, odnekud svuda, a opet u njemu, blaga melodija: Oduvijek si znao; da će da te vuku dolje, ako ne gledaš gore dijete moje; Drži glavu iznad vode.
Otvorio je oči.
Mati?
-Stopi se sa nama - dozivala ga je dubina - Stopi se sada!
Tražio je njen glas... Nastavi da plivaš. Kroz gorke vode, led i otrove;
Ostaviće traga, ali moraš stići do obale. Plivaj... dijete moje.
-Stopi se sa nama. Stopi se sada! - vrištala je dubina.
-Šta ću sa mjesecom, mati? Nije u jezeru samo tmina; Puno je riba;
Bisernih riba. Ispusti ga. Podaj ga njima.
I pusti mjesec iz sebe. Jato riba prigrabi svaku pjesmu što je u njemu tinjala. Zadojiše se toliko da im je krljušt blistala.
Duboka voda ga je zalud dozivala.
Kad se obale domogao... svjetlost jutra jezero je prekrila.
Na kopno stupiše dva lava... iz jednog nastala.
Jer, samonikla dušo... kad smrt preživiš... podijeliš se na dva krila.
Pogleda u jato blistavih riba, zatim u oči dvojnika...
Znači, ovako izgleda utjeha...
* * *
Bile su to njegove rane godine... kad je njen strah da izgubi dijete bio toliko veliki da se ispričati ne može. Dešavalo se nešto što niko nije mogao da razumije, a klinče je kopnilo i stalno tražilo „daj, mama, vode". I kad ništa više nije pomoglo, uzela je iz sebe ono što se uzeti ne može... svu ljepotu svoje suštine, zamolila sazvježđa da se približe... pa pretvorila u stihove bajke i izgovorila u dahu ovo što gore pročitaste.
Pruži tako sinu snage... da se izbori, preživi, da poraste.
A u ljusci oraha, što je ostala da pleše nad površinom jezera - mastilom od lavande i trešanja je zapisala:
Moj dupli lave,
Nešto je htjelo da mi te ukrade,
Da te stopi sa dubinama.
Kažu da je zbog časa u koji sam te rodila;
Sve sam to premolila;
Sada ti ostavljam u stihovima;
Taj divni dar; Mjesec u ribama.
(Autor je književnik)
)){kind=small}
