-Piše: Vuk Vuković

Tijelo je dotaklo sopstvenu krajnost, upućeno još jedino na sebe, iza svih transformacija, naposletku je potvrdilo odraz – pustinje tijela.

Preplanulo, istegnuto i mišićavo, elastično i maksimalno sportski spremno, u svakom pogledu testirano, noćno i ekscitabilno, sraslo je u silikonsku napućenost, bezobličnu oblost, u kojoj je sve od atributa vuglarnog.

– Pojavilo se kao sjenka stida, da bi završilo kao sudbina plastike!

Moć opstaje pribjegavajući strategiji okrutnog cinizma koji ovjerava potonje nihilističke stadijume. Politika budućnosti (imamo li pravo još i danas govoriti budućnost a da ne mislimo na kraj kojeg objavljuje?), s vizijom supertehnološke katastrofe u kojoj potonja epizoda nastupa karnevalski, u sveopštem rasprskavanju shizo-šarenila, bučnog, čak i prekomjerno veselog; apokalipsa aplikacija, koje su životinjski nevine i sadržajno bajkovite, pa opet tako bliske i odveć drage, u osnovi i po svemu više nego dobre.

Eksploatacija tijela sa čijom se metafizičkom ekonomičnošću u svemu već računalo, od logora do izloga striptiza, tako ono predstavlja pozadinu ukupnog događaja koji se nanosi na realnost, međutim, isti nema dubinu ni bilo kakvu vrijednost, izuzev otvorenosti kojom na to ukazuje. (Istina je da nemamo ništa sa i od Istine!)

Tijelo je uvijek tek u toku, ali ne kao puka tjelesnost i uvod u skeletizaciju praha, nego kao tijelo politike, estetike, rata i pornografije; mjesta tijela su, svakako – pozorište i groblje.

Između zasjenčenih redova, u čvorištu mreže bez granice na izglobljenom, prosutom prostoru, riječ je o – radu na uspostavljanju plebejske moći, one koja se svemu može žrtvovati, premrežena, ta moć je lokalizacija globalnog, površnost koja se istovremeno otkriva i uspostavlja, hepening ispraznog, sam proces i nasilno proizvođenje viška, same, dakle, neupotrebljive stvari; sitost volje, baroknizacija istog...

Moć bez mističnog karaktera, to je savremena politika koja je nemoćna da u potpunosti nametne svoje djelo, zaista odveć jednousmjerno, predvidljivo, jalovo, bez onih izmigoljivih nijansi, naprslina, malih ušivenih mjesta u kojim se vješto krije enormna energija...

Kreće se od histerične zabave ka neorganskoj modi, operisanoj i od najmanjeg impulsa spontanog, kreativnog, pa i nagonskog, tako da iza pojave nema više ništa, izuzev onoga što otkriva film Burn after reading (2008).

Psihoanaliza je želju sa čudnom logikom u mehanizmu potamnivanja, svela na lingvističku samoanalizu nedostatka na koje je ucijelo upućena. Radi se o civilizaciji čija dekadentnost otkriva nešto od suštinske crte adolescentnog, nerazrađenog, nezrelog... Tako je nauka o psihi trampila tamnost podsvjesnog za logiku iskupljivog.

Ponižavajuće je da smo od piramida dogurali do emotikona, da smo suštinsku bezličnost mita zamijenili suverenom tehnologijom, izumom isključenja čiju dominaciju sagledavamo i trpimo sa distance kojoj suštinski robuje.

Identično je i sa slučajem neprisvojive vječnosti koja nam, sami tim, nije ni od kakve koristi, to crno rastočenje bića nasuprot kome je zjap neautentičnog, otvorenog, razobručenog postojanja.

---