- Piše: Milutin Mićović

Znate, ima onih koji svaki dan udaraju u boksersku vreću, a nikad nijesu ušli u ring da stvarno boksuju. Zamislite fantastični, više fantasmagorični život tih boksera. Njima je bokserski džak zamišljeni protivnik. Dok tako čovjek boksuje, i zamišlja protivnika, prirodno, smanjuje mu se vid, brzo narasta stanje magnovenja, u kojem se javljaju izobličeni likovi protivnika, koji neuspješno nalijeću na boksera već razjarenog svojom fantazijom i nezadrživom fikcijom.

Takav bokser može da se muški naudara svog nevidiljivog protivnika, da ga nabija direktima, krošeima i aperkatima, može čak u svojoj fantaziji i da sluša kako njegov protivnik jauče od bolova, i da ga već gleda kako se previja u mukama dok mu u silovitom napadu istjeruje vazduh, i pobjednički sluša iznemoglog oponenta kako zapomaže - „Predajem se, ne mogu više, jači si od mene. Gotovo je“.

-Zašto mi to sad pričate, biće da se radi o nekoj metafori, upitam sagovornika? A on mi kaže: „Da, ovih dana sam se nagledao tih fiktivnih boksera.

-A, gdje, upitam ga. –

„Na ovim protestima koji tobož hoće da poruše crnogorsku vlast“.

-Pričaj mi, kažem mu, pošto ja ne idem tamo. „Pa koji vode ove proteste, kaže, liče mi na te fiktivne boksere. Džak u koji udaraju sa svom svojom fantazijom je Milo Đukanović. Pomišljam, čak, da im je upravo Milo Đukanović poturio taj džak, da ga se dobro naudaraju, i da tako iz sebe ispumpaju svoju uzaludnu snagu i prikrivenu inferiornost. Neka budu heroji fikcije, da bi on i dalje mogao da vodi Crnu Goru u propast. To odgovara i vođama protesta, jer fikcijom osjenčeni, mogu povjerovati, da su oni u nekoj stvarnoj borbi, a Đukanoviću, koji je napunio fikcijom Crnu Goru, odgovara da se oni tako fiktivno izjunače, i realno iščeznu. Da oni nijesu fiktivni borci, ne bi imali tako djetinje i protivrječne zahtjeve: da pane vlada, predsjednik, sudovi, dodajući: „podržavamo (spoljnu) politiku Crne Gore“. A ko realno gleda, vidi da su sve unutrašnji nepravde, razaranje nosećeg naroda i krađe u Crnoj Gori, dobili svoje ovaploćenje u spoljnoj politici. Pa protivnarodna podrška albanskoj državi na Kosovu, protivnarodno trčanje u zagrljaj NATO-u, protivnarodna antisrpska i antiruska politika, zar to nije sve posledica, planskog razaranja sopstvenih (srpskih, petrovićkih) temelja Crne Gore!? Kad se unište sopstveni oslonci, oslonac se traži kod tuđina. To su premise najdestruktivnije nacionalne i evroatlantske politike Mila Đukanovića, na kojoj stoje sve njegove „državotvorne“, partijske i finansijke manipulacije. Njemu samo pomažu zadihani fiktivni protestanti, koji ne vide da je u Crnoj Gori realno prokopan jaz do dna jednog naroda, jednog jezika, jednog državotvornog razuma. Ovakva prokopana do dna Crna Gora, sama od sebe nestaje. Sve njegove druge greške prema ovoj su ništavne, a ako se ova ne vidi, onda protestanti samo prave fiktivnu bunu, boreći se na riječima protiv onih kojima su sami slični, samo realno ne mogu da budu takvi. Umjesto realnog M. Đukanovića, udaraju, prskaju, šamaraju, pljuvaju, njegovu lutku. Čas mi se učini da je to samo infantilno junačenje, čas, svjesno licemjerstvo, čas dimna zavjesa sopstvene inferiornosti. Time mu stvarno ne mogu naškoditi, ali mu mogu stvarno pomoći, izbacujući iz sebe energiju simulirane borbenosti i praveći priredbu za narod, koji, ošamućen sve manje zna šta vidi, i kud ide.

(Autor je književnik)

---