- Autor: Rastislav Dinić

Doći će dan, možda za nekoliko mjeseci, a možda i za nekoliko godina, kada će nelegitimno izabrani predsjednik Srbije održati svoju poslednju konferenciju za novinare. Neka čitateljka sama zamisli kako će ta konferencija izgledati – hoće li nelegitimno izabranom predsjedniku zadrhtati glas, hoće li uobičajenu bahatost zamijeniti skrušenost i pomirljivost, ili će sve izgledati kao i do sada – vikanje na novinare, busanje u prsa, zaklinjanje da ga nikad, nikad, nikad neće pobijediti nasilnici iz opozicije.

Svejedno, i posle tog dana opet će svanuti dan, i ovdje nas interesuje upravo taj dan, nakon poslednje predsjednikove konferencije za novinare. Nelegitimno izabrani predsjednik više neće biti na vlasti i time on izlazi iz naše priče, ili kako bi rekao jedan raniji predsjednik – njega ćemo gledati u nekom drugom filmu. Ostaju, međutim, ljudi koji su njegov režim održavali, branili i zastupali u javnosti, oni koji su kritičare režima nazivali nasilnicima i huliganima, stranim plaćenicima, izdajnicima. Oni koji su tvrdili da su mediji slobodni i da je ekonomsko stanje u državi „fantastično“.

Pretpostavimo da će, nakon što svane ovaj dan posle, brojne malverzacije aktuelnog režima biti definitivno razotkrivene. Saznaćemo šta se dešavalo iza zatvorenih vrata, kakvi su ugovori potpisivani u ime svih nas, a bez našeg znanja, kakve su se naredbe izdavale i kojim se sve metodama režim služio kako bi ostao na vlasti. Šta će, suočeni sa ovim činjenicama reći svi oni koji su za taj režim radili i predano ga branili?

Možda će reći da nisu ništa znali, da su i oni sami, baš kao i mnogi drugi građani, bili zavedeni i prevareni. Možda će reći da su djelovali pod prinudom, da nisu imali izbora. Moguće je i da će neki od njih ostati istrajni u starim stavovima – sve je bilo u najboljem redu, optužbe su lažne, oni nisu učinili ništa pogrešno. Najveći broj će, to znamo iz iskustva, preko noći osvanuti u redovima novih pobjednika, kao da su oduvijek tu i bili, i pridružiti se prokazivanju sada već bivšeg režima.

A šta bi čitateljka očekivala? Izvinjenje? Priznanje? Pokoru? Barem neko objašnjenje? Kako ste mogli? Zar vas nije sramota? Neka odmah zna da to neće dočekati. Dobra vijest je da to nije ni bitno. Ovi ljudi nisu njeni prijatelji i ne duguju joj ništa. Oni su saradnici jednog uzurpatorskog režima koji mora da padne kako bi se država vratila sopstvenim građanima, ali njihovo subjektivno opravdanje saradnje sa takvim režimom nije bitno nikome osim njima samima i ljudima iz njihovog neposrednog kruga porodice, prijatelja i rođaka.

Ne treba, dakle, očekivati nikakvu moralnu satisfakciju od dana posle. Ne samo što je neće biti, nego zapravo nema nikoga koji bi nam je mogao dati. To međutim, ne znači da ne treba zapamtiti šta je ko govorio i radio, ne iz moralističkih, već iz čisto pragmatičnih razloga. Prošli put kada smo zaboravili, desilo nam se ovo što sada živimo.

Peščanik.net