-Piše: Milan Mišić
U ponedjeljak, na drugi dan Vaskrsa, u Srbiji praznik, predsjednik Vučić i premijerka
Brnabić biće na poslu – u Berlinu.
U povećem društvu. Domaćini su im njemačka kancelarka
Angela Merkel i francuski predsjednik
Emanuel Makron, koji su pozvali sve lidere Zapadnog Balkana – premijere Hrvatske, Makedonije, Slovenije i Albanije, predsjednika Crne Gore, predsjedavajućeg Vijeću ministara BiH (to nije
Milorad Dodik) - ali su samo gosti iz Beograda i Prištine na nivou i šefa države i predsjednika vlade.
Samit je međutim „neformalan” – zvanično je obrazloženo da vodeći dvojac EU želi samo „razmjenu ideja” sa liderima Balkana - mada je svima jasno da je riječ o pokušaju da se nešto pomjeri u zaglavljenom procesu „normalizacije” između Srbije i Kosova.
Na stolu navodno nema od domaćina pripremljenog predloga „sveobuhvatnog sporazuma” sa nekim „kreativnim rješenjima”. Oficijelni pesimizam je proteklih dana emitovan sa svih strana, uz napomene da u Berlinu neće biti situacije „sad ili nikad”.
Dilema je međutim da li su Merkelova i Makron izdvojili jedan svoj radni dan uoči EU izbora samo za ćaskanje sa ljudima koje dobro poznaju, ili su ipak riješeni da pregovore, eufemistički nazvane „dijalog”, na neki način „resetuju”.
To što treba oživjeti je klinički mrtvo iz raznih razloga, počev od prištinskih taksi na robu iz Srbije, do kontroverznog „razgraničenja” koje su na sto stavili Vučić i
Tači, a da prethodno za to nisu pribavili unutrašnje mandate.
Razgraničenje, kako god ga tumačili, na kraju ipak znači crtanje novih etničkih granica, što priziva traume i zločine iz novije balkanske istorije. Za jedne je to međutim i dalje jedini „kompromis”, dok drugi smatraju da bi se etničkom podjelom više problema stvorilo nego što bi ih se riješilo.
Merkelovoj i Makronu zato ne preostaje ništa drugo nego da razgraničenje sahrane, i na drugi dan julijanskog Vaskrsa vaskrsnu princip da moneta kompromisa ne mogu da budu teritorije, već politička i ljudska prava, demokratski standardi, suživot bez već vjekovnih predrasuda i budućnost uz istinsko suočavanje sa prošlošću.
U suštini, problem kako da sve ovo stane u „samo jedan metar Kosova”, koji je prošle godine Vučić pomenuo kao dobitak, pošto je prethodno konstatovao da od Kosova „danas nemamo ništa”.
Komplikacija je, međutim, što ovo načelo nije pretvoreno u realnu pregovaračku strategiju, ali i to što Vučić nije dosledan: njegov operativac za Kosovo,
Marko Đurić, govori naime nešto drugo: „KiM je teritorija Republike Srbije i mi nećemo albanskim separatistima dati ni metar srpske zemlje⌔
Za bilo kakvo pomirenje, potrebno je prvo okončati neprijateljstva, za šta u ovom momentu nije spremna nijedna strana. Između ostalog, i zato što je liderima i Srbije i Kosova od mjesta u istoriji važniji opstanak na vlasti.
Pomirenje, uostalom, ne pada s neba, ne može se uspostaviti dekretom niti u okolnostima dreke tabloida bliskih vlastima o „paklenim planovima Albanaca”, kao i poruka „sikter bando” s najvišeg mjesta u Beogradu.
Sve to veoma dobro znaju i Merkelova i Makron. Ostaje nam još da vidimo na šta su sve spremni da bi zavađene Balkance priveli „poznaniju razuma”.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik,,Politike')
)){kind=small}
