- Piše: prof. dr Marko Knežević

Okupacijom od strane italijanskih fašista 1941. godine plavsko-gusinjski kraj je proglašen „oslobođenim” i priključen tzv. „Velikoj Albaniji“, u čijem sastavu je ostao sve do oslobođenja 1945. Lokalnu vlast u Plavu preuzeli su velikoalbanski nacionalisti, povratnici iz Albanije, sluge okupatora i kvinslinzi. Oni su u Plavu početkom jula 1941. osnovali zloglasni Plavski koncentracioni logor, u kojem su po ugušivanju ustanka utamničili oko 500 pravoslavnih zatočenika, većinom majki s djecom, žena i djevojaka. To je bio jedini logor za žene i djecu u okupiranoj Crnoj Gori. Lokalni vlastodršci prihvatili su fašističku devizu: „Ako hoćeš da ubiješ jedan narod prvo mu ubij djecu”. Otuda, nije slučajno što su djeca bila najbrojnije žrtve ovog velikoalbansko-plavskog Jasenovca. Prema spisku žrtava rata 1941.-1945. Saveznog zavoda za statistiku SFRJ, u Plavskom logoru umrlo je od posledica gladi i bolesti 27 djece, većinom uzrasta od jedne do tri godine. Naknadno su na osnovu drugih izvora utvrđene još četiri dječje žrtve ovog pakla, tako da ukupan broj ubijenih iznosi 31 dijete, ali ni to nije konačan broj, jer nijesu evidentirana sva djeca umrla od posledica bolesti i gladovanja u logoru i nakon povratka porodičnim kućama gdje nije bilo hrane. Među umrlima su moj brat Miroslav i sestra Kosa. Čitava naša porodica od 7 članova, osim oca Vučelje, bila je zatočenik i svjedok ovog logora smrti. Sjećam se da za prvih sedam dana nijesmo dobijali nikakvu hranu niti vodu. Jedina hrana nam je tada bila miris hljeba iz obližnje pekare, a onda su počeli da daju pokvareno mlijeko od bivolica, što je izazvalo stomačne bolesti kod djece i njihovo umiranje. Jeli smo zelene plodove šljiva i kada su djeci dozvolili izlazak iz logora odlazili smo u obližnju kasarnu da prosimo mrvice hrane od italijanskih vojnika za vrijeme njihovog obroka.

Djeca su bila među najbrojnijim žrtvama i veličko-ržaničkog genocida 28. jula 1944, koji su izvršili pripadnici fašističkih divizija „21 Skenderbeg” i „Princ Eugen” sa svojim slugama iz Plava i Gusinja. Za nepuna dva sata krvožedni „Skenderbegovci” ubili su oko 500 nedužnih žena, djece i staraca. Djeca su ubijana na najsvirepiji način: klanjem, dranjem, bacanjem u plamen zapaljenih domova, u naručju majki, u majčinoj utrobi, u kolijevci. Nekim majkama su bajonetima parane utrobe i vađene nerođene bebe. Brutalno je ubijeno 107 djece. Ovi podaci o Plavskom logoru prvi put se objavljuju za širu javnost jer je logor kao i velički genocid bio i skoro do danas ostao „zabranjena” ili tabu tema.

Zvjerska ubistva djece nastavio je 1999. godine NATO agresor. I za njega su djeca predstavljala legitimne mete i tzv. kolateralnu štetu. U toku agresije na SRJ za 78 dana stradalo je više od 1.500 nedužnih civila, među kojima 81 dijete ili 30 odsto ukupnih žrtava. Kao što je poznato, zločinačkim bombardovanjem Murina, ničim izazvanim, 30. aprila 1999. stradalo je 6 civila od kojih troje djece ili 50 odsto ukupnih žrtava. Od gelera su poginuli Manojlo Komatina, Vukić Vulević i Milka Kočanović, dok su djeca Miroslav Knežević, Olivera Maksimović i Julija Brudar stradala od eksplozije NATO bombe na murinskom mostu. Pri svakom pomenu imena Miroslav, koje asocira na spokojstvo i život u miru, a koje je za našu porodicu bilo nesrećno i tragično, sjetim se brata Miroslava koga ubiše sluge fašista u Plavskom logoru, a istovremeno i bratanca Miroslava kojeg razniješe na komade NATO bombe na murinskom mostu. Za razliku od brata Miroslava, od koga nije ostalo ni groba ni ukopa, porodica je bratancu Miroslavu podigla spomenik na kome piše: „Nijesmo te mogli sačuvati od NATO zlikovaca, ali ćemo te sačuvati od zaborava”. Djeca na murinskom mostu nijesu bila slučajna nego odabrana meta, jer bombardovanje nije izvršeno noću kada nije bilo djece i kada nije radila škola, nego danju, NATO nije dao nikakvo upozorenje na opasnost, država Crna Gora nije organizovala službu obavještavanja i uzbunjivanja, niti su se oglasile sirene, most nije bio vojni objekat. Uz to, prema nekim saznanjima, pilot aviona je vidio djecu na mostu i isporučio je bombe tek kada je za to dobio odobrenje.

Širom SRJ 1999. godine djeca su većinom stradala od NATO bombi kao kolektivne mete: u dječjim vrtićima, bolnicama, školama, izbjegličkim kolonama, u vozu u Grdelici, na Varvarinskom mostu, u autobusu kod Podujeva i dr. Stradala su i kao pojedinačne mete (Milica Rakić i dr). Nakon agresije djeca u Srbiji masovno umiru od karcinoma prouzrokovanog radiološkom kontaminacijom zemljišta i vode od projektila sa osiromašenim uranijumom. Tu djecu, takođe, treba tretirati kao legitimne mete agresora, a ne kao kolateralnu štetu.

---