- Piše: Vuk Vuković

Ospoljiti se do stanja koje se nikad više neće moći sabrati, sakupiti, prizvati natrag, na prvobitnu užarenost s kojom je mogla još jedino da se iznese tanušna koliko i oštra koncentracija oprezno smještena uvijek već na ivici, odakle se biće otkriva isplaženoj provaliji, tami i nepovratnosti, grotlu (zagrljaju eha) u kojeg tako silovito želimo da se bacimo, oslobađajući se tim sudbonosnim skokom svjetlosne rane i savršeno zaokružene samoće, povučene u bezglasje, iza potonjih zidina sopstva, nadvijenog još jedino nad samim sobom, registrujući sav unutrašnji materijal koji više ne služi ničemu.

Erotizam zagledan u smrt: taj susret jeste rasprskavanje, momenat stvaranja i iščezavanja.

Tamnica tijela u kojem uzdišu zvijezde i bol se apsorbuje u sebi, probijen snom što struji sa bezbroj mogućnosti... Nije li to ludilo slike, raspete na sve strane, na kojoj se, u stvari, zgrušnjava pustinja u jednobijelo rješenje?

Grad jeste tek i uvijek samo jedno ubrzanje koje je kadro da sve rastavi; modernizam – polomljeni mozaik shizo-fleševa, razlivenih, prebučnih, praznih. Nalik ekranu koji se rastočio i sad curi i mahnita proliven iz središne tačke, zbira svih fokusa.

Grad i zločin, to je priča koju plete hladna logika, smještena po strani (trejler: detektiv u noćnoj ljubavi), dovoljno distancirana te je nijedna moć ne može, u njenoj proročkoj ulozi, poljuljati; zločin iz strasti, osveta putenosti jednoj ljubavi suviše normalnoj i dosadnoj; Hamletov prekor Ofeliji bio je potonji gest uronjen u žensko kao takvo koje se nikad i nije dalo izreći. (Drhtaj religioznog srednjeg vijeka: udes usamljenosti sa nebom, arhi čežnja koja nas muči do potonjeg uzdaha; samica srca što vapi u ciničnom univerzumu.)

Sada je, međutim, sve investirano u neubjedljiv i jednako tome plastičan sadržaj ogoljenog nasilja. Nigdje više puštanja krvi zarad pada u trans, ispovijesti od kojih prirodu zahvati vrtoglavica, gdje su studena srca probodena trnom ruže. Sablasne i blijede isposnice sahranjene u melanholičnom vrtu iz kojeg stidno cvjeta samrtnička jeza. „Mirna sreća, u kojoj preovlađuje osjećanje bezbjednosti, ima samo smisao olakšanja posle duge patnje.“ (Žorž Bataj).

Prekomjerne patnje i ples opijenosti, jesu uvod u ospoljenost čije je biće nemoguće opredmetiti, zahvatiti iskustvom i privesti smislu. Ono će se izliti preko svih granica kao istinsko bogastvo onoga što zrači ne zalazeći nikad.

Rez: usamljenost i/ili pribiranje, usred meteža i haoscentrizma, iskežene jurnjave, nagromadane vizuelne i audio buke, nije samo bijeg u prostor umanjenja i nadočajne intimizacije, već i ispovijest koja uvijek tek počinje da nijemi na pragu punine apsolutnog izraza; svako je arhivar vlastitog nespokojstva, mala istorija kriza pritisnuta opštim besmislom, od kojeg se možemo spasiti tek i samo ukoliko nad svim primijenimo – transličnu indiferentnost.

Na ekranu kratak snimak (repeticija) praznog prostora ulovljenog u udvojenom prividu.

---